'KA KULTURA U TUČEPSKIN ZASEOCIMA'

NA OBRONCIMA BIOKOVA, GDJE ZIMI ZALAZE VUKOVI, LJETI ZAŽIVI KAZALIŠTE Već 12 godina ova manifestacija predstavlja način života

Makarska, 210717. Kulturna manifestacija ka Kultura u Tucepskim zaseocima(kKuTz) kod zaseoka Podstup gdje je odrzan koncert zbora Brodosplit.
Foto: Ivo Ravlic / CROPIX
Ivo Ravlić / CROPIX

Festival 'Ka kultura u tučepskin zaseocima' 2017., koncert zbora Brodosplit

Ljetni kulturni festivali trebali bi biti, prije svega, turistički proizvod. Ako još prosvjećuju publiku – više se od njih ne može tražiti.

Već dvanaest godina u biokovskom kršu ljeti se događa manifestacija koja nadmašuje i okvir turizma i akutnog prosvjetiteljstva, i predstavlja, rekao bih, način života.

Tučepi pokraj Makarske zimi nemaju ni dvije tisuće stanovnika, a ljeti postaju turistički grad. More, plaže, hoteli, šetnica prenapučena, čini se da se ne događa ništa osim onoga što se mora: da Sunce sije, da se djeca kupaju a ležaljke iznajmljuju…

Tko je uz more. U brdima, međutim, kriju se ozbiljna čuda. Šest stotina ljudi, većinom mještana, uvečer pođe u planinu, u jedan od pola tuceta zaselaka na južnim obroncima Biokova, gdje zimi zalaze vukovi, među uglavnom napuštene kamene kućerke, često niže od uspravljenog čovjeka, i gleda kazališnu predstavu. I tako otprilike dvaput tjedno gotovo cijelo ljeto, od kraja lipnja sve do ovih dana.

Glavni motor

Festival se zove “Ka kultura u tučepskin zaseocima”, glavni organizator jest Općina Tučepi, nešto para daje Turistička zajednica, mnogo više hotelski lanac domaći Bluesun a najmanje se trse u Ministarstvu kulture, gdje su za ovogodišnji program izdvojili 15 tisuća kuna. I to za deset događanja u šest večeri, među kojima četiri predstave, dva koncerta, izložbu, večeri poezije…

Ono “ka” u naslovu je dakako ironija, skraćenica od kao i odaje nepretencioznost i duh pokretača festivala. Glavni motor festivala jest Ivica Mijačika, poznati humorist i kulturni menadžer uglavljen u Zagrebu, koji u rodnom mjestu organizira baš sve: prevozi ljude, nosi praktikable, širi osmijeh, koordinira gozbe što se upriličuju nakon predstava…

“Umjetnost eto tražila sigurnije utočište. Hajdemo barem ljeti bježati od užurbanosti, buke, od vrlo urednog nereda. Ljudi se grade da su nepokolebljivi, da ne posustaju, da svom silinom napreduju i ne osvrću se.

Trebaš naći način i mjesto da ih makar za trenutak zaustaviš. Teško će te isprva čuti, nemaju potrebu, nije im inicijalna navika. Što učiniti? Naći pričuvne položaje. Radimo dostojanstveni uzmak i idemo u planinu. To utočište je neka naša antika, starije nemamo. Uz pomoć tog neponovljivog ambijenta, dostojnog pomagača umjetnosti, stvorena je podloga da ovaj festival uistinu živi s pukom i među pukom i za puk. Ovdje je dakle kultura imala u početku mogućnost sigurnijeg početka. Poslije se to rasplamsalo.”

Pogled na more

U ovih dakle prvih dvanaest godina festivala, u brdima iznad Tučepa, gdje Mijačika postavi pozornicu na nemoguća mjesta, gdje misliš da ni dva stolca ne bi stala, a stane mali grad, odvilo se oko 120 kulturnih priredbi, koje je vidjelo mnogo više od dvadeset tisuća gledatelja s plaćenim ulaznicama i, ukupno, više od četrdeset tisuća različitih namjernika.

Zaseoci, donedavno napušteni, zahvaljujući ovoj kulturno-planinarskoj inicijativi polako se vraćaju na kartu svijeta kao mjesta za život. Sve više kuća je obnovljeno, sve se više krovova crveni i ona razglašena betonizacija obale samo ima daje novi zamah…

Uostalom, s Biokova je pogled na more sto puta ljepši nego s plaže, do koje se spustiš za desetak minuta…

Mali zaseoci Srida sela, Podpeć, Čovići, Podstup, Mravučići, Šimići, Ševelji imena su sitnih zaselaka prosutih po južnoj strani Biokova u kojima su proteklih godina igrale predstave čak i Olivera Frljića

“Svaki tjedan drugi zaselak. Savki zaselak, drugi ambijent, drugačija scena, gledalište. U svakom se zaseoku otvori po deset-petnaest konoba a uz vrata, domaćini otvore i srce svoje”, kaže Mijačika koji upravo završava detaljnu i preciznu monografiju festivala, bogato ilustriranu, 350 stranica…

Omiljeni pjesnici

Pokojni Arsen Dedić bio je veliki poklonik ovoga neobičnog i efektnog festivala, recitirao je svoje stihove visoko u kamenu, gdje se poezija nikad nije govorila. Nisu manji poklonici festivala niti pjesnici i akademici Tonko Maroević i Luko Paljetak, čije stihove domaći iznajmljivači apartmana doživljavaju ozbiljnije nego možda i pjesnici sami…

U zaseoku Šimići, odakle se pruža pogled sve do Italije, pogledao sam pomalo depresivnu ali lijepu predstavu “Kako život” po tekstu Nine Mitrović i u režiji Ivana Lea Leme. Glumice i glumci, Biserka Ipša, Ecija Ojdanić, Siniša Popović i Vinko Kraljević, rišu sliku o životu u umirovljeničkom domu a ovdašnja publika prepoznaje sebe.

Glumci ovdje još dijele autograme a najteže predmete sa scene je poslije snio sam načelnik općine, Ante Čobrnić, podrijetlom iz jednog od zaselaka.

“Ovdje živimo ponešto izolirani i ovaj festival dođe nam kao neka vrsta terapije, upute za život”, kaže načelnik, pasionirani ronilac na dah, koji je sam izronio ribe za skorašnju večeru u kamenom ambijentu ove nekad zaboravljene planine…

ELIPSO

Izdvajamo