KREŠO DOLENČIĆ

'Nakon 300 režija napokon ću raditi komad o Paveliću, Titu i kravi Frikuši'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 18.03.2017. u 21:01

Zagreb, 180416. Botanicki vrt.
Intervju s Kresimirom Dolencicem.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Uoči kazališne adaptacije ‘Narodnog heroja Ljiljana Vidića’, redatelj dramskih predstava, opera i javnih priredbi govori o odrastanju u liječničkoj obitelji te unutarnjem poletu zahvaljujući kojem aktualno ima 15 naslova na različitim repertoarima.

Krešo Dolenčić redatelj je više od pedeset kazališnih predstava, gotovo istog broja opera, te više od dvije stotine javnih događanja, od Univerzijade do posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. U međunarodnim je razmjerima redatelj najveće svjetske produkcije “Aide”, u Šangaju i Pekingu. Nakon što je desetak godina bio ravnatelj DK Gavella, kao i intendant Dubrovačkih ljetnih igara, posljednje se dvije godine odlučio posvetiti isključivo režiji. Redatelj nekih od najvećih Kerempuhovih uspješnica upravo priprema u istom teatru svoju petnaestu predstavu na različitim repertoarima ove sezone, adaptaciju filma “Narodni heroj Ljiljan Vidić”. Nezahvalan posao u kazalištu, no može li išta više biti komplicirano redatelju koji je jedan od rijetkih koji je od Voltaireova “Candidea” uspio napraviti uspješnu kazališnu predstavu.

- Hvala na usporedbi s ‘Candideom’. ‘Ljiljan Vidić’ je zapravo tu negdje blizu ‘Candideu’. To je putovanje. Kroz Drugi svjetski rat, mitove i legende, stereotipe, kroz sva naša današnja divljanja oko ‘41., ‘45., ‘91. Ljiljan Vidić je pjesnik, putuje kroz rat, gleda te užase oko sebe, ali sve to skupa mi u publici moramo doživjeti suprotno. Izbaciti van taj naš hrvatski čemer smijehom, stavljati točke na te banalnosti. Jer ništa nije sveto i ništa nema auru nedodirljivosti. Veliki sam ljubitelj crnog humora, Pythona, Little Britain, Harmsa... Napokon imam priliku raditi predstavu o ustašama, četnicima, partizanima, kravi Frikuši, Paveliću, Titu i svim tim veseljacima koji nam zauzimaju debelo previše radne memorije. Delete… - govori radoholičar Krešo Dolenčić.

Nedavno je u zagrebačkom  HNK režirao Prokofjevljevu operu “Zaljubljen u tri naranče”, prije toga “Sherlocka Holmesa” u ZKM-u. Od ljeta je radio “Glorious” u Mariboru i veliku božićnu predstavu za Kraš.

- Moja dnevna koncentracija na rad je, nažalost, neprestana, volio bih svladati mehanizme kojima se to čisti. Najbolje stvari padaju mi na pamet neposredno prije buđenja, a precizno ih bilježim prije spavanja. U međuvremenu su fajlovi otvoreni, ali na to sam navikao. Ponekad stavim ‘partybrain’ na glavu. Plešem tango sa suprugom Anom i kad stignem, idem plivati. Ali i pod vodom je zanimljivo slagati slike - objašnjava energičnu koncentriranost na posao.

Krešo Dolenčić rođen je 1962. u Zagrebu u liječničkoj obitelji. Majka Vesna je radila u ordinaciji opće prakse kroz koju bi dnevno prošlo po stotinu ljudi, a otac Petar je bio radiolog.

Ljeta kod bake

- Često samo odlazio na dežurstva odnijeti ocu večeru ili popričati s njim, pa sam se nagledao svega. I naslušao. I nekako mi je taj svijet pomaganja ljudima u bolesti i nevolji blizak. Da sam liječnik, bio bih pedijatar, jer je to jedini naš zadatak - učiniti svijet lakšim našoj djeci. Na jedan mali, bezopasan način, s puno manje stresa, nadam se da i ja svojim predstavama pomažem ljudima. Jer i duhovne rane treba zaliječiti, pružiti osjećaj sreće, tuge, zajedništva preko pozornice - pojašnjava jedno od shvaćanja scenske umjetnosti.

Odrastao je na zagrebačkom Borongaju, a zatim se preselio na Jordanovac i krenuo u Klasičnu osnovnu školu, pa u Klasičnu gimnaziju.

- Ta škola u životu me formirala više od fakulteta. Najviše što sam ikada u životu naučio o ljubavi, toleranciji, domoljublju, pravednosti, viteštvu, suosjećaju i poniznosti naučio sam kroz stare rimske i grčke tekstove kojima su me podučavali nevjerojatni profesori. Hvala im na tome.

S druge strane, formirala su me ljeta provedena u Đurđevcu, rodnom mjestu mog tate, nezaboravni, bezbrižni dani na biciklu, hladnom mlijeku iz bakine špajze. Jedinac sam. Bio sam podosta i sam. Nije mi ništa nedostajalo. Svirao sam puno klavir, završio srednju muzičku. Bez toga se danas ne bih usudio režirati opere. Ja ih, naime, uvijek režiram isključivo iz nota. I ne sjećam se nekih mudrosti koje sam čuo a da ih nisam u režiji isprobao. Uvijek te ‘probe’, probaš, ne ide, kreneš u drugom smjeru. Empirijski. Bojim se visine. Pa sam išao u školu za padobrance i naučio skakati iz aviona. I dalje se bojim visine, ali sam skakao s padobranom, a to je neopisivo prekrasno - otkriva kako se nosi sa strahovima.

Počeo je režirati još kao student Odsjeka režije, a Univerzijada 1987. bila je prva manifestacija gdje sudjeluje u režiji javnog događanja kao asistent Magelliju, Šparembleku, Freyu. Često je javno spominjana kasnija režija vojne parade 1995., kao i režije mnogih drugih javnih događanja.

- Napravio sam ih više od dvije stotine. I uvijek se iznova veselim takvoj prilici. Kad krene takva jedna velika ili mala manifestacija, i vidiš stotine, ili tisuće sretnih ljudi, pukne te neki dobar osjećaj. Gotovo smiren. Ne zaboravimo da je famozna vojna parada iz 1995. bila tek dva sata programa koji je na Jarunu počeo u osam ujutro i trajao do debelo iza ponoći i gdje je više od 150.000 građana provelo jedan lijep dan. A bilo je tu svega, popis je silno dugačak. Ne postoji mjesto u Zagrebu gdje nisam nešto radio -ističe.

Spli’ski akvarel

Jedna od Dolenčićevih ranijih opernih režija bio je “Spli’ski akvarel” 1991. u splitskom HNK. Je li u redu da Zagreb kao glavni grad Dalmatinaca nema “Spli’ski akvarel” u opernoj produkciji?

- Vrlo je jednostavno. Nema to ovdje tko odigrati, neka mi ne zamjere. ‘Spli’ski akvarel’ radio sam tri puta, uvijek s ansamblom splitskog HNK. I sad, kako bih uopće mogao razmišljati da to s nekim drugim radim? ‘Spli’skome malom puku’ je podnaslov tog djela. A upravo ga je taj mali puk i napravio zajedno sa mnom. Kad smo gostovali u zagrebačkom HNK 1992., srušili smo rekord koji se više i neće moći srušiti - u HNK je ušlo otprilike 1500 judi na 700 mjesta. To danas ne bi zbog sigurnosti nitko dopustio. U Ciboni smo igrali moju zadnju verziju i rasprodali je. Zagrebu treba ono što Zagreb može najbolje dati. Gdje su mjuzikli o Zagrebu? - pita se Dolenčić.

Od 1993. godine čitavo desetljeće bio je ravnatelj Gavelle. Poznata je iz tog razdoblja njegova režija “Dunda Maroja”, pa “Breze”, kao i to da je mnoge predstave koje su bile pred raspadom i u tuđoj režiji sam završio, iako se nikada nije u tim prigodama i potpisao.

- U svojih desetak Gavellinih godina sam sebi sam ‘dao’ samo četiri predstave - ‘Dunda’, ‘Brezu’, ‘Ospice’ Ivana Vidića i ‘Zlatno tele’ Iljfa i Petrova. Ostalo su slučajnosti i o tome ne trebamo govoriti. Ja imam dva kazališta - HNK, kao svoju ‘kuću’ u koju sam prvi put ušao prije 50 godina i od tada pogledao tisuće predstava, i Gavellu, gdje sam kao kod kuće, jer sam imao i tu čast da je vodim kad se obnavljala i da budem na čelu tog teatra kada su neke velike predstave nastajale, neki sjajni ljudi došli u ansambl, neki divni partyji organizirani. Jedno, za mene, veličanstveno vrijeme.

Kako se radi hit

Godine 2000. u Šangaju je režirao Verdijevu “Aidu”, operu sa 2300 sudionika, a 2003. “Aidu” u Pekingu, sa 3000 sudionika. Stadionski razmjeri za pamćenje…

- Netko drugi tko to zna raditi, a na svijetu nas je vrlo, vrlo malo, tražio bi nemoguć honorar. Ja sam pristao na nesvakidašnji ugovor jer me zanimao izazov - govori redatelj koji je je postavio u hrvatskim opernim direkcijama “Zrinskog” i “Eru” koji traju drugo desetljeće.

Dolenčić je isto tako u teatar uveo Mišu Kovača, napravivši od “Čuda u Poskokovoj Dragi” mjuzikl na temu njegovih songova. Radio je u Kerempuhu i “Krletku” i poznato je da ga direktori zovu kad žele dobro inkasirati na blagajni. Postoji li formula za kazališni hit?

- Ne znam ja raditi hit. Ali znam se prilagoditi zadatku. I to je izazov. To je nešto što vučem iz glazbe. Imaš strogo zadanu partituru, tempo, ritam i dinamiku, a interpretacija je otvorena. Evo, na primjer, s jednom teškom i nepoznatom partiturom ‘Zaljubljen u tri naranče’ zadatak je bio dovesti i mlade ljude u operu. Imali smo na zadnjih desetak proba po pedesetak djece - od vrtića do petog, šestog razreda osnovne škole. I što se dogodilo? To nam je sada najoduševljenija publika! U ZeKaeMu se zadatak ‘odmetnuo’. Od omladinske predstave, što je ‘Sherlock’ trebao biti, nastao je večernji hit za odrasle. U ‘Lutkama’ smo ispričali priču o 80.000 godina povijesti Zagreba u sat i petnaest... Uglavnom, da, znam pogoditi publiku. A to sam naučio i iz svih tih silnih evenata, otvaranja i zatvaranja. A osim toga, tu je i Ana. Sedamnaest smo predstava radili zajedno. Ona se i sjetila ‘Čuda’, baš kao i ‘Krletke’. I još nešto - nema ništa ljepše nego puno, rasprodano gledalište. Predivan osjećaj. Po sezoni, moje predstave samo u Zagrebu vidi otprilike 80-ak tisuća ljudi. Pa me vi onda pitate zašto ne radim filmove...

Troje djece

Dolenčićeva prva predstava zvala se “Oženih se vješticom”, srećom, to mu se nije dogodilo. Godine 1999. oženio se se za Anu Tonković, spisateljicu i dramaturginju i danas stalnu suradnicu u teatru. Imaju troje djece: Martu, Đuru i Nikolu.

- Marta fantastično crta i ide u Klasičnu gimnaziju, svira ukulele i nema pojma što će, baš kao što niti ja nisam znao u drugom gimnazije, Đuro će sljedeće godine vjerojatno isto tako postati klasičar, vrlo je posvećeni break dance natjecatelj, prvak države u break danceu, a Nikola je tek krenuo u školu i gubi mliječne zube. A sve što bih mogao reći o Ani je premalo i ne može se u ovakvom kratkom razgovoru pohvatati. I nje i mene ima nekoliko, pa kako koji dan se koje od nas s onim drugim sretne. Nismo još niti blizu iscrpili sve kombinacije. Ljubav ima toliko puno imena... - završava Krešo Dolenčić.

ELIPSO

Najnovije