Imam osjećaj, a vjerojatno sam u krivu, da ga ti otoci na neki način rastaču. Grizu, isisavaju. Još nijednom nisam napravila na Brijunima sa Šerbedžijom opušten intervju, intervju u kojem mu ispod šešira ne bi izvirivala kosa slijepljena od znoja, on ne bi bio siv od umora, i ne bi kasnio, tako... koji sat. Ali on želi osobno pozdraviti svakog gosta Teatra Ulysses, plovi iz Fažane na Veliki Brijun, pa u Barbarigu, pa na mali Brijun, pa ispočetka. Toga utorka stigao mu je, između ostalih, Ralf Fiennes, Vanessa Redgrave već je bila ondje, producenti, pa predsjednik neke banke...
Rade Šerbedžija jedan je od najpopularnijih jugoslavenskih kazališnih i filmskih glumaca 70-ih i 80-ih godina. Početkom 90-ih, kad je otišao živjeti u Beograd, sručili su se na njega sav hrvatski jad i pizma, kriveći ga za ovo i ono, sve je dobro došlo, samo da je ružno. Danas je, osim što je utemeljitelj Teatra Ulysses, glumac američkih i europskih filmova.
Prošli ste mjesec navršili 70 godina. Je li vas to navelo na neki pogled unatrag?
- Nije uopće, jer ne pristajem na brojeve, odbrojavanje vremena, osjećanje vremena kako je to regulirano u izvanjskom svijetu. Za mene je vrijeme individualna stvar, svako ga posjeduje i doživljava na svoj način...
Vrijeme nije za sve isto?
- Ne, ne pristajem na šablone. Čovjek osjeća i vrijeme i život na svoj način, i prema tome je gospodar svojeg života i svojeg vremena. Ja ne mogu prestati da budem dječak, i osjećam se kao takav. Kad sam došao do četrdesete, odlučio sam da idem unazad. Znači... imam još deset godina fore.
Četrdesetak ste godina imali kad ste otišli iz Hrvatske.
- Četrdeset i dvije.
Najbolje vrijeme za glumca koji glumi na materinjem jeziku.
- Ali gledajte, ja nisam otišao iz Hrvatske, ja sam u to vrijeme putovao, putovao jednom zemljom koja se zvala Jugoslavija. Pa sam tako, dok je Jugoslavija postojala, otputovao u Beograd. I tamo sam se oženio. To je bila 90. godina.
Dobro, o tome se mnogo toga reklo. Ali kao što junak Klausa Manna u romanu pa i filmu rida “Ja sam glumac, ja trebam njemački jezik”... tako ste vi trebali hrvatski.
- E, to je druga stvar, to je bilo 1993., kad sam došao u London.
Jeste li imali osjećaj da ste ostali bez glasa pa i samog sebe?
- Glumac napusti svoj jezik, ali ne i svoj život. A sam artistički život onda ne treba ni da postoji. Pa što? Otišao glumac iz svog filma, kazališta, jezika... igrom slučaja, sudbine, ali njegov život i dalje postoji. Čak može biti i interesantniji, kreativniji, nevjerojatniji, čak i kad se prestane glumiti je božanstveno, i divno i zamamno. Život je zanimljiviji od umjetnosti.
Vaš je život zaista bio i zamaman i začudan. Jeste li, onako krstareći iz grada u grad Jugoslavije, ili Londona, ikada pomislili da ćete imati potpuno novu, veliku karijeru?
- Nikada nisam imao planove u glavi, ni kad sam bio mlad glumac nisam planirao koje uloge trebam da igram. Događale su se same od sebe, režiseri su me pronalazili, obasipali ponudama, nisam se mogao obraniti, radio sam i više nego što sam trebao. I tako do današnjeg dana, ništa ne planiram.
Ali kao osnivač Teatra Ulysses...
- E, to je druga stvar. Tu trebam nastupiti kao organizator, kao čovjek koji gradi taj festival, koji ga je osnovao, kojemu je stalo do njega. Pomažem mojem prijatelju Dušku Ljuštini i Lenki koja je umjetnički direktor.
Ima li kod vas gorčine zbog toga što vas hrvatska kultura dugo godina nije htjela, zbog primitivnih uvreda, psovki upućenim vam na ulici?
- Bilo je to s jedne strane strašno, a s druge tako dobro izgrađivanje moje taštine...! Shvatiš, bez obzira što si nedužan, da si kriv, i nisi voljen, od nekih, i slegneš ramenima i kažeš, ja tu ništa ne mogu učiniti, jer nisam ništa ni učinio. Ne mogu učiniti ništa da me oni ponovno vole. Kad bih patio zbog toga, bio bih provincijalac. Samo provincijalci pate zbog tog što nisu od svih voljeni.
Kad ste posljednji put bili u Dubrovniku?
- Pa, prošle godine smo davali “Kralja Leara”, a ove godine nastupamo s “Antigonom”.
A prije toga?
- Mislim da je to bilo negdje 1986., posljednja premijera koju sam u Dubrovniku imao bila je “Dubrovačka trilogija”, a onda, ne znam točno kad, mislim kad smo radili “Richarda III” na Lovrijencu, Petar Veček je režirao. To je bio moj drugi “Richard III”, prvi sam radio s Violićem u HNK, 70-ih.
Znači, od sredine 80-ih dosad niste bili u Dubrovniku. Trideset godina! Boli vas to?
- Boli... ne boli me, jer to je neki moj završeni život. Radio sam druge stvari, radio sam filmove po svijetu...
Vaš je “Hamlet” jedan od amblema Igara. Kažu, najbolji.
- Ma ja sam samo jedna od dubrovačkih priča. A i ne razmišljam o tome, što bih ja falio Dubrovniku. On je sam po sebi veličanstven, ima nove heroje, ne smije čovjek biti sebičan, nisam imao nikakva osjećaja posesivnosti. Bio sam dio Igara od vremena kad sam s ponosom statirao u predstavi gdje je igrao Ljuba Tadić, “Otela”, pa kao student u “Grižuli”, divnoj predstavi koju je režirao Joško Juvančić, a ja sam glumio s mojim prijateljima Ivicom Vidovićem, Mustafom Nadarevićem, onda sve uloge do “Hamlete”, Dubrovnik je meni bio iznimno važan grad. A danas ne možeš glumiti uz udaranje bubnjeva, nenormalne zvukove...
Koliko ste imali godina kad ste igrali “Hamleta”?
- Već sam bio mator. Matorac. Imao sam 26 godina.
No, za Dubrovačke ljetne igre to nije tako puno. Jeste li imali tremu?
- Na jedan čudan način, da. Dolazila je dok sam radio. Znao sam svaki treći dan završavati na hitnoj pomoći. Naticale su mi oči, ruke, gušio sam se, nisam mogao spavati... nikako nisu znali što mi je, nije bila nikakva alergija... Onda me doktor pitao imam li psihičke probleme, rekoh nemam, mislim da nemam...
Ali priča se da ih “Hamlet” ima...
- Onda me pitao imam li tremu, rekoh, nemam tremu, ali mnogo razmišljam! A on meni, onda imate velik osjećaj odgovornosti.
Kako je bilo živjeti u Vinkovcima kad ste bili mladi?
- Što pamtim? Kišu. Jesenju kišu koja udara u prozore, krupno divlje kestenje koje pada u mojoj ulici, hodanje po kiši u školu. Vrućine, iako sam ja uvijek išao u Liku za ljetnih mjeseci, u Buniće, kod Titove Korenice. Pamtim Vinkovce kad sam bio divlji tinejdžer sa 17 godina, kad sam razbijao sve oko sebe, i ulice i noći i restorane i nježnosti, to je isto moj dio Vinkovaca, u kojem sam doživio i najljepše i najgroznije stvari...
Najljepše i najgroznije, to može biti samo ljubav.
- Ljubav je za svakog čovjeka privatnost, ako je otkrivaš kad si već slavan, poznat čovjek, onda si nekako izdajnik. Jer ljubav je tajna... čak i kad nije tajna.
Vedri ste, ili melankolični?
- Ja sam najvedriji melankolik na svijetu.
Kako se branite od melankolije?
- Nekom svojom iskonskom snagom, ruralnošću, seljačkim mentalitetom.
To još iz Like?
- Da, kao što je Šovagović imao svoju Slavoniju, tako sam ja imao Liku. Samo što je moja Lika u tom smislu snažnija, jača, zato što su brda u pitanju, gorštaci.
Ojačali biste ta dva ljetna mjeseca u Lici?
- Jahao sam konje, kosio, sa 13 godina pomagao ujacima i stričevima po poljima, pojio konje, išao po blago, s djedom, dovodio s paše ovce i krave, trčao po livadama. Prvi susreti s poskokom i riđovkom; riđovke sam hvatao rascijepljenim štapom. Rascijepiš štap, unutra staviš jednu malu klipicu, i kad uhvatiš riđovku u rašlje taj komadić klipe pukne, i ona ne može nikuda. Vitlali smo zmijom po zraku, a nismo znali da može da se otkine, i ujede te, eto, to je Lika, opasne igre. Nismo igrali lopte, nego klepe, iskopa se jedna rupica, pa se na nju stavi jedna klipica, klipa, od petnaestak centimetara, i onda je velikim štapom digneš iz te rupe, i udariš je...
Lički bejzbol...
- Ličani su izmislili bejzbol, jer onaj koji je s druge strane gađa tebe, da dođe što bliže te rupe, a ti je pokušavaš odbaciti što dalje.
Majka je bila na vašoj strani prilikom odabira profesije, otac izričito ne. Kako je to završilo?
- Imao sam divan odnos s roditeljima, prirodan, bez trauma. Majka mi je umrla, a otac je u 104. godini. Otac nikad nije pogledao nijedan moj film, ni seriju, ni snimku predstave. Samo bi uzeo ukrštene riječi i napustio sobu. Iz neke tvrdoglavosti i osvete. Nikada.
Kako se drži u 104. godini?
- Divno. Bistar je. Od 1991. nije u Vinkovcima, u Beogradu je, živi u stanu.
Vi ste u Rijeci, imate svoje studente.
- Vratio sam se prije šest godina, ali kažem vam... ne razmišljam o vremenu. Zamislite close up, krupni kadar na filmu…. Sjetite se Marlona Branda i njegovih krupnjaka. Što vam je prva asocijacija? Hajde da ja postavim vama pitanje.
Seksepil.
- Odlično, točno, to je ono što uvijek prati velike glumačke pojave. Onda?
Snaga i slabost, istovremeno.
- Može, snaga je u posebnosti... dalje.
E pa sad...
- On zaustavi vrijeme. Svojim djelovanjem na ekranu, kako sekunde protječu kroz njegove oči, pokrete, on zaustavi vrijeme...
Dok sam ga gledala, nikad mi to nije palo na pamet.
- E, ali o tome se radi. Netko tko s velikom strašću vozi jedrilicu, nema vremena, to vrijeme se ne računa. Vrijeme se računa u normalnim životima. Iz dana u dan čovjek ide u tvornicu… dolazi kući… svađa se sa ženom… svaki dan nalikuje onom od jučer... sve je prokleto isto... e, tu ljudi stare. Onda se može govoriti o godinama. Ljudi koji su dotaknuti umjetnošću, znanošću, filozofijom, vrhunskim sportom, potiru vrijeme, ono ne postoji.
Teatar Ulysses je vaš novi život. Puno vam znači?
- Puno. Svaka ideja koja se potvrdi i koja postane plodonosna, nešto je fantastično. To je činjenica, 16 godina super zanimljivog projekta koji danas priznaju i oni koji to ne bi željeli.
Jeste li se dovoljno “izigrali” u kazalištu?
- Nisam puno igrao u teatru, što je dobro, jer se glumac tamo iznimno potroši, dosadno je igrati svaku večer, svaku večer... To me izluđivalo. Imao sam sreću igrati uglavnom u dobrim predstavama, pa te zanese. Ali, čak i kad su bile vrhunske, ponekad sam se dosađivao. Film me mnogo više obuzeo. Naročito kad sam prošao četrdesetu, a i danas me mnogo više zanima od teatra. Na filmu si sam sa svojom umjetnošću, najviše kroz krupni kadar... ti i tvoj personality. A u teatru si dio ekipe.
Pa, gdje se najmanje dosađivali?
- Recimo, taj moj “Hamlet” dubrovački u režiji Dine Radojevića, pa “Peer Gynt”. Kao Melkior u “Kiklopu” sam se osjećao kao dio jedne užasno avangardne teatarske postave, super je odjeknula, i ja sam tog Melkiora užasno zavolio i volio i nosio... U jednom sam trenutku rekao mojem profesoru Kosti Spaiću da ne mogu više glumiti Melkiora. Čudio se. Pa, rekoh, “Kosta, zato što sam star, imam 29 godina”. A Melkior 21… Osjećam da ja više nisam taj mladić i da lažem publici… Kosta se najprije ljutio na mene, a poslije rekao - mali, imaš prokleto pravo. Kasnije ga je igrao Dragan Despot, nisam ga gledao, kažu da je bio dobar i baš mi je drago da je. A onda je Tonči Vrdoljak htio da ga igram u filmu! Rekao sam mu da sam izišao iz predstave zato što sam prestar, a kako bih tek na filmu...! Tako mi je dao da igram Uga, a Frano Lasić Melkiora.
Pripuštate li politiku u ovaj svoj brijunski azil?
- Ne. A televiziju uopće ne gledam. Samo sportske kanale.
Ne znate što se događalo ove godine 5. kolovoza u Kninu? Da su izvikivali ustaške pozdrave, vili ustaške barjake. Nije to malo vaše bježanje od stvarnosti?
- Nemam pojma. Neću da trujem svoj život time. Nikad jedan ton od tog Thompsona nisam poslušao, nit’ ću poslušati! Izbjegavam, da! Zato slušam Urbana, njegove pjesme, družim se s ljudima božanstvene energije... neću da živim s prošlošću…
Netko i to mora... No, za one oko trideset godina, koji poznaju samo vašu svjetsku filmsku karijeru... kako je bilo snimati “Snatch” s Guyem Ritchiejem?
- To je bio kultni film, baš veliki uspjeh, imam veliku rolu u tom filmu. Po njoj me poznaju u svijetu, slikam se po aerodromima, dajem autograme. Zovu me “Boris the Blade”... A volio bih da me mladi ljudi pamte po kazalištu i po mojim ulogama u jugoslavenskim filmovima… ali sve se mijenja… neki ljudi žele i našu povijest mijenjati… eto, neki dan mi je jedan znanac rekao, ne mogu tvrditi da je istina, da je gledao neki 60-minutni film o 60 godina Televizije Zagreb - nema nijednog mojeg kadra. Još uvijek ne vjerujem da je to moguće, kako je moguće da se ne zabilježi kadar iz “U registraturi”, “Prosjaka i sinova”, “Tesle”, “Vučjaka”. Samo sam se nasmijao: “Well done!” Pobjednici pišu povijest.
Biste li opet radili s Ritchiejem?
- Naravno, njegova je nezgoda što je, kad je završio taj film, imao cijelu tu avanturu s Madonnom, koja je zlatna žena, poznajem je privatno s nekih partyja, vrlo bistra žena, ali ga je na neki način “pojela”, tako da je možda tih najjačih deset godina u kreativnom smislu izgubio. Ali netko pametan kao on, vjerujem da će opet napraviti neki dobar film.
Nekoliko kratkih pitanja: Shakespeare ili suvremenost?
- Rekao bih Shakespeare, iako, da se pojavi dobra suvremena drama, bio bih na njenoj strani.
Tragedija ili komedija?
- Komedija.
Krleža ili Ujević?
- Krleža.
Brijuni ili Zagreb?
- Brijuni.
Milanović ili Plenković?
- Plenkovića uopće ne poznajem. On mi je simpatičan, ali ako to podrazumijeva cijelu tu desnicu, Crkvu... Milanović.
Kapitalizam ili socijalizam?
- Socijalizam.
Putin ili Obama?
- Putin.
Kao literatura: Latinovicz ili Glembajevi?
- Glembajevi.
Woody Alen ili “Ko to tamo peva”?
- “Ko to tamo peva”.
Monogamija ili spontanost?
- Haha... Spontanost.
“Ne daj se, Ines” ili “Tamo da putujem”?
- “Ne daj se, Ines”.
“Hrvatski slavuj” ili “Hamlet”?
- “Hrvatski slavuj”.
Marilyn Monroe ili Monica Bellucci?
- Marilyn Monroe.
Ugo ili Leone?
- Leone.
Los Angeles ili New York?
- Los Angeles.
Dubrovnik ili Brijuni?
- Brijuni.
Što vam prvo padne na pamet kad čujete ime Ljubiša Ristić?
- Prijatelj, najveći kazališni režiser kojeg znam, na ostalo ne odgovaram.
Emir Kusturica?
- Izvanredan redatelj, izvanserijski. Divim mu se.
Ivo Andrić.
- Velik. Odmah iza Krleže.
Zlatko Hasanbegović?
- Molim vas... stavite x iza toga pitanja.
Niste baš glumili u ruskim komadima. Nikad Čehova. Zašto?
- Njegovi najvažniji junaci su 35-godišnjaci, 40-godišnjaci. Ja sam tad pomalo izlazio iz hrvatskog teatra.
Je li vam žao što niste glumili Ivanova?
- Je, naravno. Mislim da bi to bili likovi najbliži mojem glumačkom habitusu. Uvijek sam više slijedio ruski nego američki način glume.