“Gospoda Glembajevi” Miroslava Krleže u režiji Zlatka Svibena, kao prva dramska premijera 68. Dubrovačkih ljetnih igara, pokazala je izvrsno korištenje prostora Umjetničke galerije Dubrovnik.
Međutim, uspjeh i potencijal predstave sabotirani su bespotrebnim songovima. Nisu samo songovi uračunati u predstavu raspršili njezin fatalni karakter, nego je i pjesma iz okoline uzela svoj porez na izvrsnost. Rečeno je kako će se pjesma stišati do 23 sata, ali iza ponoći se opet začulo pjevanje. Na početku su bile Spice Girls, a onda je Victoriju Beckham i njezine kolegice zamijenio Ed Sheeran. Od 365 dana u godini, kultura ne može dobiti ni svojih pet, mirnih, bez smetnji. To je, nažalost, Dubrovnik danas.
Ispred portreta predaka
Prvi je put da se ovo Krležino djelo postavlja na Dubrovačke ljetne igre. Poslije “Areteja” (1972.) i “Kristofora Kolumba” (1973.), to jest 44-godišnje pauze, Krležin je ovo povratak na dubrovački festival. Radnja se odvija 1913. godine u trenutku kada se Austro-Ugarska monarhija bliži svome krahu. Glembajevi, koji slave 70. godišnjicu poslovanja, okupili su se kako bi u kući, ispred portreta svojih predaka, svečano obilježili poslovne uspjehe. Vizualno vrlo zanimljiva i ugodna scenografija predstave krasno se stopila s arhitekturom vile Banac, koju inače i Krleža spominje u jednom svom tekstu. Predstava se odvija duž cijele Umjetničke galerije, da bi zadnja stanica bila taraca. Dok su gledatelji prolazili zgradom i njezinim manjim terasama, mogli su doživjeti posebnu “izložbu” u kojoj kao eksponati fingiraju osobe iz obitelji Glembay ili pak nesretno nastradale žrtve plemićke obitelji.
Okupljalište luđaka
Na zidu pozornice vise djela mnogih poznatih hrvatskih autora koji su stvarali u vremenu kad se odvija radnja - kao npr. autoportreti Naste Rojc ili Miroslava Kraljevića. Stvoren je pravi gospodski salon, ali zapravo je kuća Glembajevih sanatorij i okupljalište luđaka, ubojica i prevaranata koji se beskrupulozno bogate na leđima običnoga plebsa.
Anja Šovagović-Despot (Barunica Castelli-Glembay) pokazala je prednost u pjevačkom dijelu, ali je njezina glumačka izvedba bila puno manje dominantna. Stasom i pojavom izvrsno je utjelovila barunicu. Po kvaliteti glumačke izvedbe istaknuo se i Predrag Ejdus (Ignjat Glembay) posebice u dijalogu s Mijom Jurišićem (Leone Glembay). Trenutak fatalnog vrhunca, u kojem je Jurišićev lik trebao prerasti u personifikaciju ludila, utopljen je u tsunamiju songova, a baruničina smrt samo je izraz karikature. Teško je bilo ostati ozbiljan u tom trenutku i othrvati se poplavi smijeha.
Ocjena dobar
Bojana Gregorić-Vejzović u ulozi Angelike rastvorila je čednost i ozbiljnost svog lika pjevačkom dionicom. Damir Lončar kao Fabriczy dosta se dobro izborio s njemačkim. Mladen Vujčić (Puba) jako je uvjerljivo odigrao svoju ulogu, a odmjereni su bili i Vladimir Posavec Tušek kao dr. Altmanna te Amar Bukvić kao Silberbrandt. Robert Bošković bio je u ulozi Ballocsanszkog, a Lujo Kunčević Oliver. U predstavi su igrali i Perica Martinović (igrala je više mrtvih lica koja se pojavljuju kao Leonove vizije, a uz nju je i kor mrtvih duša sastavljen od mladih glumaca koji koreo-pjevno uprizoruju Leonove misli: Stjepan Lach, Džon Gečević, Luka Bjelica, Šiško Horvat Majcan, Marina Bažulić, Marija Kolb, Karmen Sunčana Lovrić, Maro Drobnić te Vedran Komerički.
Scenograf je Leo Vukelić, kostimografkinja je Bjanka Adžić Ursulov, glazbu je skladao Zlatko Tanodi, a koreografiju napravio Staša Zurovac.
Glumci, naoružani bubicama, kako bi se lakše čuli (jer inače bi kapitulirali pred najezdom glasne pjesme, prolazećih motora i automobila) morali su se boriti s manjim problemima u ozvučenju, ali uspjeli su izdržati do kraja. Ne treba predstavu “Gospoda Glembajevi” označiti lošom, ona je dobra, tragična je utoliko što je mogla biti odlična, ali se “izvrsnost” izgubila na svojoj putanji i udaljila od svoje orbite. Tako su “Gospoda Glembajevi” ostali na nekom bestežinskom pjevajućem stanju. S ocjenom dobar u džepu.