PIŠE JAGODA MARTINČEVIĆ

OSVRT NA PREMIJERU 'LABUĐEG JEZERA' U HNK Dugotrajan pljesak i ovacije, među čestitarima i razdragana predsjednica, a u kuloarima uglavnom negativa

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 18.03.2017. u 13:36

Zagreb, 170317.
Premijera baleta Petra Iljica Cajkovskoga Labudje jezero u koreografijii Vladmira Malakhova odrzana je u Hrvatskom narodnom kazalistu.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / HANZA MEDIA

„Labuđe jezero“ P. I. Čajkovskog u novoj je osmoj inačici (od 1921.) 17. ožujka ponovno sletjelo na scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Dugotrajan pljesak i ovacije prepunog gledališta, među čestitarima na sceni i razdragana predsjednica Države, a u kazališnim kuloarima uglavnom negativa i smrknuta lica nekadašnjih svjedoka-sudionika koji pamte „kako je to nekad bilo“.

I bio bi to najkraći opis općeg ugođaja uz novo zagrebačko uprizorenje najpoznatijeg klasičnog baleta svih vremena koji je od moskovskog rođenja prije 140 godina preživio koješta, a sada, eto, i aktualnu ptičju gripu koja se s nepogodom pogođenih farmi pokušala preseliti i u kazališne hodnike. No sve je to duh i šarm Thalije u kojoj među svim mogućim žanrovima još jedino klasični balet odolijeva aktualizacijama i tzv. modernizaciji, kazalište bez ikakva dodira sa svakodnevnicom, politikom, politikantstvom i inim ružnoćama života koji suvremeni teatar tako voli pokazivati.

Zagreb, 170317.
Premijera baleta Petra Iljica Cajkovskoga Labudje jezero u koreografijii Vladmira Malakhova odrzana je u Hrvatskom narodnom kazalistu.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / HANZA MEDIA
 

Klasični „bijeli“ balet, pa tako i „Labuđe jezero“, u pravilu utjelovljuje crno-bijelu bajku o dobru i zlu u kojoj se nema bog zna što mijenjati osim ruha i po koje koreografsko-redateljske intervencije što je ispravno shvatio i ostvario svjetski proslavljeni plesač Vladimir Malakhov.

Oslonivši se pretežito na povijesnu koreografiju Leva Ivanova i Mariusa Petipaa ostvario je vrlo lijepu, čistu i gotovo muzejski sačuvanu predstavu, oslobodivši je tek s vremenom nataložene pantomime i praznoga hoda s nekoliko vlastitih koreografskih rješenja što se pokazalo opravdanim, domišljatim i u odabranom finalu sveopće smrti dojmljivo dirljivim.

Njegovo se „Labuđe“ u odnosi na neka prethodna uprizorenja tek na prvi pogled čini možda pojednostavljenim, no ono je vrlo plesno, muzikalno, kad treba i virtuozno, a likovno, u scenografiji i kostimima Jordia Roiga, umiveno bez natruha kiča i sličnih popratnih pojava. S motrišta tehničke izvedivosti predstava funkcionira besprijekorno što samo znači da je koreograf imao na raspolaganju naš tehnički odlično pripremljen i uvježban ansambl, podjednako discipliniran u „bijelim“ ženskim činovima kao i u postavi karakternih plesova rasplesanog trećeg čina.

Zagreb, 170317.
Premijera baleta Petra Iljica Cajkovskoga Labudje jezero u koreografijii Vladmira Malakhova odrzana je u Hrvatskom narodnom kazalistu.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / HANZA MEDIA
 

Ono što međutim nedostaje ovoj predstavi su jake ličnosti glavnih protagonista. Jer ako interpreti dvorske lude bravurozni Takuya Sumimoto i impresivan čarobnjak Rotbart Guilhermea Gameira Alvesa, obojica izvanredne glumačko-plesne ekspresije, dobiju najveće aklamacije, nešto ipak ne štima. U njihovoj sjeni ostaju glavni likovi crno-bijela labudica i Princ što ne znači da nisu dobri, ali plesna priča gubi osnovni smisao. Kompleksnu dvostruku ulogu dobre Odette i zle Odilije Miruna Miciu pleše korektno nastojeći u lirskoj labudici sabrati i potrebnu mirnoću i ustreptalost i konačno tragiku, no gotovo da joj bolje uspijeva crna ptica iako je i ona daleko od zavodljivosti zlokobne moći koju taj lik traži. U stopu je prati bljedunjavi princ bez karizme Andrea Schifano pa stoga i dva velika pas de deuxa ostaju bez pravog emocionalnog naboja.

Zagreb, 170317.
Premijera baleta Petra Iljica Cajkovskoga Labudje jezero u koreografijii Vladmira Malakhova odrzana je u Hrvatskom narodnom kazalistu.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / HANZA MEDIA
 

U ostalim solističkim nastupima posebno se ističe scenski vrlo zamjetljiv Simon Yoshida, četiri mala labuda Catarina Meneses, Asuka Maruo, Anamarija Marković i Valentina Štrok te Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki, Natalia Horsnell, Tammy Higgins i Lucija Radić, dok muški dio ansambla daje izvrstan doprinos finalu prvoga čina.

Glazbeni dio vodi dirigent Dian Tchobanov s orkestrom različitih dosega poput jako dobrih gudača na čelu s eksponiranim solo dionicama violinistice Vlatke Peljhan i violončelista Adama Chelfija, ali i sa zaglušno bučnim limenim puhačima. Ipak, ljepota glazbe Čajkovskog ostaje jer i „Labuđe jezero“ ostaje kanonom za ljubitelje klasike.

ELIPSO

Izdvajamo