'Pad' Mirana Kurspahića u Zagrebačkom kazalištu mladih provokativna je predstava na granici realnog i nadrealnog. S jedne strane, ona je gotovo dokumentarna rekonstrukcija posljednjih dana zapovijedanja obranom Vukovara Mile Dedakovića Jastreba, a s druge groteskan igrokaz o tome što bi bilo da je Hrvatska izgubila Domovinski rat.
Gledatelji su podijeljeni u dvije skupine i zapravo nemaju pregled nad cijelim događanjem. Jedni prate igru Dedakovićevu u posebno ograđenom prostoru u dubini pozornice, a drugi Tuđmana i njegovu svitu na glavnom dijelu pozornice. Na koncu, u trećem dijelu, svi zajedno, stojećke, prate finale: gdje je predsjednik Tuđman već izgubio vezu s realnošću i šalje nepostojeće brigade, na čelu s Gotovinom, u protunapad. Neprijatelji su već ušli s istoka u Ivanju Reku, prošli sa zapada Karlovac, u Botincu su i uskoro Zagreb pada. Predsjednikova svita se pakira, a on odlučuje ostati u Zagrebu i, po svemu sudeći, sam sebi presuditi metkom. Ili neće, ne znamo, predstava završava.
Slutnja kraja
Oni koji su prvi dio predstave gledali u društvu Dedakovićevu nisu toliko zakinuti za cjelinu događanja koliko oni koji su u prvom dijelu gledali državni vrh. Oni, naime, znaju samo za jednu stranu priče koju predstava nudi i nesvjesni su drame u Vinkovcima.
Milu Dedakovića Jastreba izvanredno igra Milivoj Beader. Njemu uloga ratnika nije strana, jer uz jednoga Shakespeareova, zaigrao je ratnike u gotovo svim boljim ratnim dramama hrvatskih pisaca, osim u Vidićevim. Godine 1999. zaigrao je Ciglu, glavnog lika u istoimenoj ratnoj kultnoj drami Filipa Šovagovića u splitskom HNK, 2003. Vitu u komornom komadu Trpimira Jurkića “Nevažne priče” u istom teatru, godine 2008. Shakespeareova vojskovođu Koriolana u Teatru &td, godine 2007. Zapovjednika Mladena u odličnom posljednjem dijelu ratne trilogije Mate Matišića “Žena bez tijela” u varaždinskoj jednoj produkciji. Lani je u ZKM-u zaigrao umirovljenog, posrnulog ratnika u drami Maje Hrgović “Živjet ćemo bolje”…
Opširni smo ovdje da podcrtamo koliko je Beader ovdje izvanredan. On igra pomućenog dopukovnika Dedakovića u trenutku kad ovaj već više nije u stanju uzbuđenom, napetom, nego je već duboko u sebi prelomio da spas za Vukovar neće stići. On sluti kraj, rezigniran je i zato ne podiže glas. Najsudbonosnije razgovore vodi mirno. Njemu su na telefonu sad već svi isti: i ministar obrane Šušak, i predsjednik Tuđman, i pomoćnik šefa kabineta Travaš… Tek na koncu, kad je jasno da će četnici ući u Vukovar i počiniti pokolj, on ponovno skuplja u sebi posljednju čašu očaja i nemoći.
Polumrak i tjeskoba
Prostor za igru zamračen je, vojnički stol, karta na grubo ožbukanom, golom zidu, ironičan video s prijeratnim reklamama Borova, autora Luke Rukavine.
S druge strane kazališta briljira pak Filip Nola kao predsjednik Tuđman. Budući da je posrijedi sarkastična travestija, parodija, Tuđman ovdje iskrsava ne kao karikatura, nego kao moguća osoba u takvoj situaciji! Nola se ozbiljno uživio u njegovu pretpostavljenu psihu pa zbilja imaš dojam da misli kako je Tuđman! Jako smiješno. Odličan je i Pjer Meničanin kao prefrigani, meki Hrvoje Šarinić. Urnebesna je Nađa Perišić Radović kao Ankica Tuđman. Generala Antona Tusa također predano igra Sreten Mokrović. Nenametljivo skaredan, zapravo elegantno dijaboličan, jest Damir Šaban kao Antun Vrdoljak. Treći, zajednički dio predstave publika prati stojećke, ispod mreže koja sugerira da ste u podrumu. Gužva je, slabo se vide glumci, polumrak je i tjeskoba raste. Razdvajanje publike i njezino putovanje zgradom teatra stari je Kurspahićev postupak, i ovdje uspješno primijenjen.