Svako društvo ima onakvu kulturu kakvu zaslužuje. Tako je i naša mjera Zlatko Vitez, bivši ministar kulture koji ne zna beknuti ni jedan strani jezik ali je diplomirao, magistrirao i doktorirao ulizništvo. Samozvani klaun pokojnog predsjednika Tuđmana do danas je ostao jedan od najplaćenijih hrvatskih kazalištaraca.
Milijuni i milijuni kuna pristižu na račun njegova privatnog teatra Histrioni već desetljećima a nitko ne zna na što se troše. Država i Grad Zagreb obilno financiraju Vitezove skromne predstave i raskošne kazališne dvore. Vitez je penzioner, saborski, koji i dalje ganja privatni biznis o javnom trošku proizvodeći prvoklasni šund. Do danas je postao toliko bahat da sebe najvažnijim hrvatskim kazalištarcem. Jedino što bi ga eventualno moglo svesti na pravu mjeru jest financijska kontrola. No ona se u nas najčešće bavi nepodobnima i neugodnima. A Vitez je uvijek podoban i uvijek ugodan. Kad su političari posrijedi. No tolika je ulizica da mu nije strano ni puzanje pred kritičarima. Srećom, u nas je ta sorta dešperatna, ne možeš je ni začarati niti odobrovoljiti. Nekoliko puta obrisao sam pod njegovim predstavama a njegova je taktika sljedeća: prvo mi psuje mater a kad to ne pomogne, pokuša mekši pristup. Zaskoči me u Gavelli pa se ponudi da će požuriti kupiti mi burek, kakav upravo žvače. Drugi put maše jointom. O gemištima da i ne zborimo. Sve pred svjedocima. Zatim opet po starom: psuje mater. Sad je, za vaš novac, napravio predstavu Diogeneš, u kojoj smrdim. Sutra će se kandidirati za ministra kulture. I tako ukrug.