Zagrebačko kazalište mladih ne prestaje s proizvodnjom fajterskih društveno osjetljivih predstava. Upravo je u finalnoj fazi postavljanje hrvatske premijere (9. lipnja) komada “Radnice u gladovanju” Gorana Ferčeca.
Drama je praizvedena u Leipzigu 2014., a začudnom poetskom tragikom bavi se žrtvama sirovog predatorskog kapitalizma. Redateljica Olja Lozica svojim samosvojnim rukopisom upravo nosi odgovarajući senzibilitet prema ovakvim ožiljcima vremena.
Protodogađaj za Ferčecovu dramu je štrajk glađu radnica Kamenskog 2010. Brecht bi ovu mučnu priču prigrabio odmah. Jeste li i vi? S kakvom vrstom odgovornosti?
- Brecht je Ferčecu vrlo drag stariji kolega. Čim sam pročitala dramu, poželjela sam je postaviti na scenu jer je riječ o zaista unikatnom tekstu u hrvatskim okvirima, ali i šire. Ferčec je uspio jedan svima poznat, faktografski čvrsto određen, suvremeni događaj zaogrnuti u neočekivan okvir barokne pasije - na taj način pružio nam je mogućnost da se odmaknemo iz realističnih izvedbenih okvira u građenju takve, društveno aktualne teme. Odgovornost je velika, dvostruka - s jedne strane riječ je o hrvatskoj premijeri jednog sjajnog dramskog teksta, s druge strane obrađujemo temu koja je publici dobro poznata, možda u toj istoj publici bude prisutan i netko od izravnih protagonista.
Na koji način ste lavirali između snage dokumenta i namjere da se arhetipska sudbina potlačenih proizvede na sceni?
- To laviranje je prije početka rada s glumcima besprijekorno odradio sam pisac u svojem tekstu, stvarajući cjelinu koja je vrlo direktna u rekonstrukciji stvarnog događaja, ali i pjesnički povišena. U dramaturškoj pripremi dramskog teksta dodatno smo pročistili strukturu od nekih konkretnih detalja iz svakodnevnih medijskih napisa o tom slučaju, želeći naći izvedbeni put u kojem na sceni pokrećemo proizvodnju tih, kako ste ih nazvali, arhetipskih sudbina potlačenih.
Struktura teksta nimalo nije jednostavna, prilično je građena oratorijskom građom. Pretpostavljam da je to za vas i podatni zekaemovski ansambl predstavljalo žestok izazov.
- Zekaemov ansambl spreman je za bilo koju vrstu izazova pa je s njima bilo uzbudljivo tražiti scenski jezik za ovakav tip predstave. Dodatni izazov bio je pjevački dio jer glumci višeglasnim pjevanjem i sviranjem udaraljki sami stvaraju kompletnu zvučnu sliku predstave. Glumci su svojim idejama i aktivnim sudjelovanjem u nastajanju predstave znatno pridonijeli da ti izazovi budu zanimljivi i zabavni.
Vaša redateljska gesta često kombinira brutalno prikazivanje istine i nježnu zaštitu ranjenih od te istine. Je li ova tema tražila od vas još radikalniji stav ili veću diskreciju?
- Opet se vraćam na Ferčeca... Sam tekst je prije početka rada s glumcima odradio taj posao profiliranja odnosa prema temi i protagonisticama. Ova predstava u režijskom smislu nikako nije radikalno političko kazalište jer je prema nekoj suptilnijoj, snovitoj obradi teme vuče sam tekstualni predložak. Mislim da ta činjenica ne umanjuje radikalnost u iznošenju istine o tom slučaju, ili naš autorski stav prema društvenoj podlozi tog slučaja.
Kako se osobno nosite s nepravdom i socijalnim egoizmom koji su zavladali ovom zemljom? Može li teatar biti dostatno atomsko sklonište od te radijacije bešćutnosti?
- U kazalištu se pokušavam baviti onime što se događa oko mene i mojih bližnjih, to je jedan od načina kako se nosim sa svakodnevnim negativnostima. Teatar ne vidim kao atomsko sklonište, više kao putokaz prema nekom mogućem zaklonu od svih tih stvari.