Ivica Buljan razočarao je predstavom “Adio kauboju”, što ju je po aktualnom istoimenom romanu Olje Savičević Ivančević (r. 1974.) režirao za Splitsko ljeto na otvorenom, Stinicama, u zapuštenom industrijskom kutku uz more, u Sjevernoj luci. Posrijedi je razvučena, slabokrvna predstava, čije je glasove dobrim dijelom na praizvedbi odnijela bura.
Spisateljica je roman o djevojci koja se nakon nezavršenog studija vraća iz Zagreba u zatucano mjestašce na moru sama dramatizirala, pogrešno, jer ga je tek mehanički skratila, uprazno prepričala, a redatelj je u tu sad gotovo nepokretnu priču unio dodatni pad ne znajući na što da se fokusira, nego se svega dohvatio pomalo, a ispalo je 140 minuta nepovezanih slika, nejasnih situacija, s nimalo tempa, često i preko granice kiča, uz katkad i groznu glumu na preširokom prostoru.
Ukratko, roman je vrlo dobar, ali pretjerano je tvrditi “ako je ‘Adio kauboju’ romaneskna pjesma, za što postoje dosta uvjerljivi argumenti, da je onda Olja Savičević Ivančević prozni Ennio Morricone”, kako je u kazališnoj knjižici poentirala Maša Kolanović.
Mnogo pretjerivanja
Po tome bi, valjda, i Ivica Buljan bio kazališni Sergio Leone, a tko bi onda bio Darko Rundek, koji je za ovu “kaubojsku” predstavu složio dva-tri blijeda songića? Mnogo pretjerivanja, kao i mnogo bombastičnih najava, predstavi nije pomoglo. Da nešto nije u redu, govori već mizanscen. Naime, pred nama se otvara scena koju je postavio Aleksandar Denić, široka i stotinjak metara, nekakve straćare i betonski kućerci, složeni u obliku slova L, pa u produžetku prašna mračna nigdina...
Svako malo zapucaju...
A kad počne radnja, svi se skupe na deset kvadrata, ispred publike, pa bi glatko mogli igrati i u posve komornom prostoru. Podosta iritira što svako malo neki akter pristigne do tih “desetak kvadrata igre” nekim vozilom, autobusom, autom, motorom, kombijem, čega je doslovni efekt podizanje prašine, a prenesenog nema. Ne zna se ni čemu su ukraj onih straćara privezane dvije koze, čemu kokoške do njih u kavezu i zašto te životinje glumci plaše pucajući po njima ćorcima. I ako su tu već koze, kokoši, zašto nema i koja krava ili konj?
Budući da se u naselju snima kaubojski film, i da je cijela atmosfera “kaubojska”, kostimografkinja Ana Savić Gecan je i gotovo sve aktere odjenula u kauboje. I što bi onda ovi nego da svako malo zapucaju?
Zašto se vratila?
Junakinju, Ruzinavu, igra Nataša Janjić. U romanu ona je mnogo slojevitije prikazana nego na sceni, gdje ne shvaćaš ni što se vratila ni zašto se vratila. Zbog toga što joj je majka onemoćala? Zato da otkrije pozadinu samoubojstva svog mlađeg brata, tinejdžera Danijela? Uostalom, zašto se mali ubio? Jer su ga malomišćani maltretirali zato što je homoseksualac? Ili zato što ga je seksualno iskoristio mjesni čudak, veterinar Karlo Šain? Toga Danijela igra mladi Marko Petrić, kao lijepo građenog dečka koji je non-stop na sceni, penje se po krovu u pozadini, uvijek je gol do pasa, i na koncu s toga krova čita mejlove koje je slao Šainu, a koji publici ne govore ništa. Nastranog Šaina posve mlako, gotovo nemoćno igra Sergej Trifunović.
Nataša Janjić nadarena je glumica koja se instinktivno dobro snalazi i u praznim ulogama. Ovdje je uhvatila jedan decentan, rekli bismo lirski stišan ton, koji mnogo bolje dočarava vrijednosti lika nego režija i dramatizacija. Njezin zamišljeni kontrapunkt u predstavi jest Sestra, koju igra Ana Gruica, ali upravo bez trunke sluha.
‘Stvaran’ događaj
Mnogi su glumci nerazumljivi, scenski je govor očito trajna bolna točka naše glumačke izobrazbe, pa i ovdje dobro dođe pokazna vježba iz govora koju je dala Zoja Odak, u ulozi protagonističine majke. Njezinu pak Nonu igra Dara Vukić koja je ovom predstavom proslavila 60. godišnjicu umjetničkog rada. U predstavi, dakako, što bi, premine.
Mnogo energije unijela je Nives Ivanković u ulogu mjesne ridikulice Marije Čarije. Međutim, trenutak kad pobije filmsku ekipu nitko u publici ne shvati kao “stvaran” događaj. I nju je pojela na koncu režija. Među 25 glumaca u predstavi nema još kojeg s pamtljivijom ulogom.