PAOLO MAGELLI

REDATELJ KOJI OTVARA SEZONU U KAZALIŠTU GAVELLA 'Krenuo sam opet praktički od nule, kao da su dva života prošla'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.09.2017. u 10:39

Zagreb, 091216.
Teslina, ZKM.
Redatelj Paolo Magelli.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Paolo Magelli opet režira u GDK Gavella. Što je uvijek važan događaj i dlanovi nam se redovito usiju nakon njegova laboratorija s gavelijancima. Ovoga puta riječ je o hrvatskoj premijeri (22. rujna) delikatnog teksta “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” francuskog radikalnog melankolika Joëla Pommerata. Ukratko, o ljubavi je riječ i njezinoj fatalnoj utopiji za koju se, gorljivo tvrdi Magelli, itekako vrijedi boriti.

Krajem prošle godine u ZKM-u ste radili izravno političko kazalište s Vidićevim “Noćnim životom”. U međuvremenu, naše se međuzemlje survalo u jedno od svojih najmizernijih razdoblja, no vi sad odlazite u krajnje intimističku potragu kroz ljudska srca. Zašto?

- Što se Vidićeva komada tiče, među ostalim, nudio je temu koja mi je jako draga i koje su se i kazališta u Europi rijetko sjetila, a to je da će nam sad u studenome biti stotinu godina od Oktobarske revolucije. Drago mi je da jedna predstava govori o tome, iako govori i o drugim stvarima, naravno, koje nam se opet događaju. Ako smo tamo počeli govoriti o tome da je promijeniti svijet možda još i moguće, ovdje se bavimo posljedicama pitanja zašto smo tako nesretni. Zašto živimo život potpunog odsustva ljubavi, ili ako je ta ljubav i prisutna, ona više ne funkcionira... Tako da iz političke dimenzije “Noćnog života”, u “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja” prelazim u jednu egzistencijalnu temu. Pommerat, zapravo, na vrlo jasan način kaže da nijedan sistem u ovom trenutku ne postoji koji je pravedan ili da nudi više nade, ako smo u egzistencijalističkom smislu izgubljeni. Život je neponovljivo putovanje i smisao tog putovanja trebalo bi biti postojanje jedne utopije koja ti daje barem iluziju o sreći i ljubavi. On analizira taj problem kroz osamnaest slika, prividno nepovezanih, ali koje su tematski vrlo povezane. Dramaturginja Željka Udovičić-Pleština i ja neznatno smo intervenirali u strukturu. Malo smo ispremještali redoslijed nekih scena, tako da nam je kraj više metafizički otvoren.

Čini mi se da je jedna od središnjih slika “Pamćenje”, koja govori o tome da je osim nedostatka ljubavi možda još gora amnezija da smo ljubav ikada upoznali.

- Da, točno ste primijetili. Pommerat je opisao sindrom, gledao sam emisiju na jednoj njemačkoj televiziji gdje je iscrpno govorio o tome, o poslovnim ženama u dobi od 40 do 50 godina, koje pod stresom odjednom gube pamćenje. Ulažu napor svaki dan da se sjete tko su one, što se događa... Nije to kao Alzheimer koji vas cijelog poždere, čovjek živi u svojevrsnom mentalnom zatvoru. Ta slika izvrsno funkcionira i kao alegorija, čim se spomene ljubav i dotakneš je, ona je u opasnosti da ponovno ispari.

Od “Barbella” niste radili u Gavelli...

- Da, već devet godina je prošlo...

Gavelli ste podarili neke od najblistavijih vrhunaca. Je li s takvom “prtljagom” teže počinjati od nule, na novom projektu?

- U ovih devet godina svašta se dogodilo, ja sam u međuvremenu bio i intendant u Italiji, i kad sam došao na prvu probu, bilo mi je vrlo čudno. Kao da su dva života prošla. Ima tu ljudi s kojima sam već radio, ima i mladih s kojima nisam radio, a znam ih od rođenja... Da, krenuo sam opet praktički od nule, radili smo strašno puno i intenzivno, nadam se da ćemo sve uspješno prebroditi, tako da ih ja sad smatram ponovno dijelom svoje intelektualne obitelji. Postigli smo fantastičnu komunikaciju i mislim da to opet može biti okosnica koja će pokazati da u ovom teatru ima još puno zanimljivih platformi na kojima se može stvarati.

Krije li izazovna Pommeratova asketska dramaturgija i opasnost od preigravanja?

- Da, postoji opasnost na početku rada da to bude samo red slika i onda bi to bila katastrofa. Jako je bitna intelektualna povezanost, bitno je što u dijalektičkom smislu tu ima materijala za glumca. Tajna je u tome da čovjek bude radikalno unutra, da ne dobijemo teatar pokazivanja. U Slavoniji i Vojvodini ima jedan izraz koji je i duhovit i okrutan, kad kažu “nemoj mi izigravati”, definirajući loš teatar...

Ili kako u Srbiji kažu “ne usejavaj se...”

- E to, ha, ha.

Slabo se u analizama vaših predstava posvećuje pažnja taktilnom odnosu glumaca i teksture, materijala, tekućine... *To kod vas nikad nije puka scenografija?

- Tako je. Meni i ovdje taj pejsaž u kojem se nalazimo treba biti nešto što ih izvuče s kazališnih dasaka. Upravo stoga što se te slike moraju odvijati u jednom nestvarnom svijetu, a nestvarni svijet se ne stvara kulisama jer je to onda karton. Vidjet ćete da je nešto na pozornici što nije zemlja, u jednom trenutku izgleda kao da je s Marsa...

Glumci vele “šalša”...

- Glumci neka kažu što hoće, ha ha... Jer, nije im lako hodati po tome, to je jedna vrst reciklirane vune. Ona stvara jedan nestvaran osjećaj. Vi ne čujete korake, oni to mogu i upotrijebiti na razne načine, ne zloupotrebljavamo, naravno, bilo bi opasno da to dominira. Ali daje svemu jednu metafizičku dimenziju.

Dojam mi je da klasične komade, stare Grke recimo, čitate s puno više redateljske ekspresije, a da recentnoj dramaturgiji pristupate suzdržanijom gestom?

- Mislim da da. Naravno, ima suvremenih i suvremenih autora, razlikuju se. Ali tekst koji je pisan jučer daleko je fragilniji nego onaj koji je napisan prije dvije i pol tisuće godina.

ELIPSO

Izdvajamo