Noću, zadnjih dana, Brijuni su me podsjetili na englesko vlažno, hladno ljeto.
Ne znam kakve su temperature bile u kolovozu 1485., kada je u bitci kod Boswortha u Engleskoj ubijen Richard III, ali usudila bih se pretpostaviti da su bile oko ovih brijunskih kolovoških od 15 stupnjeva koji su, pod vedrim nebom i u zadnjim trzajima olujne bure, vrlo neugodni ako nisi zaštićen debelim slojem odjeće ili oklopa.
Likovi Shakespeareovog “Richarda III”, u režiji Ruperta Goolda kazališta Almeida, preselili su se od 11. do 13. kolovoza s Britanskih na Brijunska otočja i oživjeli put do prijestolja najokrutnijeg engleskog kralja, a iz književnosti i pop kulture dobro znamo da mu je konkurencija bila velika, te njegovu smrt kojom je završen građanski rat između kuća od Lancastera i Yorka.
Vrijeme doručka
Na engleskom doručku koji je za novinare organiziran uoči gostovanja predstave Ralph Fiennes je rekao da Mali Brijun ima nevjerojatnu pozornicu gdje je idealno svjedočiti o uvijek aktualnim političkim temama i međuljudskim odnosima. Nakon što sam je odgledala u Londonu i puno stvari referirala na aktualnu britansku političku situaciju, gledajući istu predstavu na Brijunima kroz glavu su mi prolazili brojni domaći likovi aktualne političke scene koji mislim da, kao i Richard III i njegovi ubojice-pomagači, smatraju da je savjest samo prepreka koja ih ometa da utaže univerzalnu glad za vlašću i moći. Osim nedostatka savjesti ove britanske povijesne i književne likove te lokalne aktualne i medijske likove veže i potpuni nedostatak empatije za bližnje, narod i domovinu, a neke resi i fizička nakaznost.
To su ružni likovi, ružniji i od, kako sam ga u kritici londonske predstave opisala, Ralpha Fiennesa koji kao rođenjem i karakterom unakaženi Richard III zrači odbojnom privlačnošću reptila kojeg se s fascinacijom gnuša cijela publika. Pa sam ih pod zvijezdanim nebom u gledalištu tvrđave Minor nekako uspijela izbaciti iz glave.
Novi uvjeti za igru
Isto to nebo i kamen, zemlja, hrđa, zelenilo... fascinantne vojne tvrđave na Malom Brijunu omogućilo je cijeloj ekipi predstave, glumcima i produkciji, njih 44 koji su stigli iz Londona, da adaptiraju predstavu za posve drugačije uvjete.
Kazalište Almeida ima malu komornu pozornicu na kojoj agonija protagonista najdulje Shakespeareove drame viri iz svakog pokreta mišića na licu, treptaja, suze, sline... na Brijunima emocije nisu tako minimalističke, one su divlje i utopljene u sjenama na zidovima prljavima od hrđe i vremena, i tlu od metalnih ploča i zemlje i prašine.
Sjene i prirodni elementi samo su dio dodanih scenskih elemenata, koje omogućava adaptacije za novi prostor na kojima je ekipa radila samo tri dana. Predstava je izgubila jednu fascinantnu pozornicu i scenografiju i dobila drugu za koju Lady Anne (Joanna Vanderham), kraljica Elizabetha (Aislin McGuckin) i kraljica Margaret (Vanessa Redgrave) kažu da bi svaka pozornica trebala izgledati ovako jer ona glumcu daje energiju i inspiraciju prenoseći ga u drugo vrijeme i prostor. Grof of Richmonda (Tom Canton), knez od Clarencea (Scott Handy) i lord od Hastingsa (James Garnon) kažu da ih je najviše inspirirala posebnost akustike i da su bili puno nabrijaniji i energičniji nego na klasičnoj zatvorenoj kazališnoj pozornici. Ta energija posebno je vidljiva u scenama borbe – ratničke ili međuljudske, ubojstva i silovanja, urlanja i plača.
Fascinacija pozornicom
Svim glumcima zahtjevnost prostorne adaptacije bila je kreativni izazov i jedinstvena prilika da igraju u prostoru za koji nisu mogli vjerovati da je ekipa kazališta Ulysses uspjela, i da već 16 sezona uspijeva, logistički pretvoriti u jednu od najfascinantnijih pozornica pod vedrim nebom na svijetu.
Ne znam što je Rupert Goold mislio o svom djelu prateći ga s jedne od uzvisina tvrđave, skriven mrakom blizu osvijetljenog trona, ali sigurna sam da nema puno režisera koji su imali prilike vidjeti svoje djelo ovako umotano u povijest, zvijezde i vjetar.