U prvoj polovici osamdesetih Sam Shepard već je u nas bio kultna ličnost. Njegov film “Božanstveni dani”, u kojem je igrao bolesnog farmera koga Richard Gere i Brooke Adams namjeravaju opljačkati, gledali smo bezbroj puta i na reprizama.
Igrao je i u filmu “Frances”, o nesretnoj holivudskoj glumici Frances Farmer, to nije bilo tako važno, ali je na snimanju upoznao glumicu Jessicu Lange i započeli su ljubavnu vezu koja je trajala gotovo tri desetljeća. Činili su se najzgodnijim i najzanimljivijim holivudskim parom toga razdoblja. U “Momcima pravog kova” glumio je pilota Chucka Jaegera, koji se sprema probiti zvučni zid dok se njegovi kolege obučavaju za let u svemir. “Kao da je uskrsnuo Gary Cooper”, pisali su kritičari i nisu nimalo pretjerivali. Za tu ulogu dobio je jedinu nominaciju za Oscar, za najbolju sporednu ulogu. Povrh svega, bio je jedan od koscenarista filma “Paris, Teksas” Wima Wendersa, dobitnika Zlatne palme: škrta naracija kao da je savršeno odgovarala glumcu koji se nikad nije razbacivao riječima i koji je tvrdio da je Harry Dean Stanton majstor svog zanata jer zna da je njegovo lice za kameru najveće blago i samo joj ga prepušta.
Život u New Yorku
Nije tada bilo interneta, samo su sretnici putovali u New York ili London, pa se tek načulo da je on i veliki dramatičar. I to ne klasičnog tipa. Komadi su mu igrani na pozornicama rezerviranima za avangardu, 1979. dobio je Pulitzerovu nagradu za dramu “Zakopano dijete”, naizgled krajnje nespojivo s tipom koji bi se najradije skrasio na nekom teksaškom ranču i bavio se konjima.
Privid zapravo nije varao, od svega pomalo bilo je u njegovoj biografiji. Otac mu je, recimo, bio borbeni pilot u 2. svjetskom ratu, postojala je neka veza s Chuckom Jaegerom iz “Momaka pravog kova”, ali i težak alkoholičar. Nešto od toga prešlo je i na sina koga će i u poznoj dobi dvaput hapsiti zbog vožnje u pijanom stanju. Kao tinejdžer timario je konje, maturirao je u Kaliforniji, upisao poljoprivredni fakultet, ali mu je to brzo dojadilo, jer su ga više privlačili Samuel Beckett i jazz. Od početka šezdesetih živi u New Yorku, ne miče se iz boemskog Greenwich Villagea, izdržava se radom po kafićima, ali već naveliko piše drame koje se izvode po nezavisnim scenama, daleko od respektabilnog Broadwaya.
Veza s Patti Smith
Godine 1966. dobio je nagradu Obie, namijenjenu nezavisnim kazalištarcima, za čak tri drame i otad je u punom pogonu. Malo je tko zamijetio da je on bio jedan od scenarista filma Michelangela Antonionija “Zabriskie Point”, koga se ili mrzilo ili obožavalo, a iako već oženjen glumicom O-Lan Jones, s kojom je dobio sina Jessea, započeo je ljubavnu vezu s budućom pankericom Patti Smith. Zajedno su napisali komad “Kaubojska usta”, koji je zadirao u njihovu intimu, retroaktivno njemu se to nije dopalo pa je obustavio predstavu nakon samo jedne izvedbe i vratio se ženi.
Krajem sedamdesetih pratio je na turneji Boba Dylana, napisao je predložak za njegov redateljski prvijenac “Renaldo i Clara”, no kako je film uglavnom improviziran, malo njegovih ideja ostalo je u završnoj verziji. Tada je već dobio ulogu u “Božanstvenim danima”, uslijedio je i Pulitzer, a nove drame “Ludi od ljubavi”, “Pravi Zapad” i “Laž uma” etablirale su ga kao najvažnijeg dramatičara svoje generacije. Bavio se raspadnutim obiteljima i nemogućnošću oživljavanja prošlosti, ali krajnje modernim kazališnim izrazom. Često nezadovoljan postavama svojih komada, počeo ih je sam i režirati: u dva navrata je potpisao i filmove, međutim, nije baš bio oduševljen rezultatom.
Primili su ga za člana u najuglednije američke književne ustanove, dospio je i na naslovnicu magazina Newsweek, prvenstveno zbog svojih drama, objavljivao je zbirke pripovijedaka, a jedna od najzanimljivijih knjiga sadrži samo prepiske s prijateljem. Ukupno je dobio deset Obieja, probio se i na Broadway, nominiran je za tamošnju nagradu Tony, no off-broadwayske pozornice ipak su ga više privlačile.
Kako je uz sve to stigao i nastupati u filmovima i na televiziji? Vjerojatno zato što je rijetko nastupao u glavnim ulogama, sporedne mu nisu oduzimale previše vremena. Ipak, nije snimao samo zbog honorara, tek tu i tamo naslutili bi da je prihvatio angažman jedino zbog popunjavanja kućnog budžeta.
Uloga pisca
Nominiran je za Emmy za TV film “Dash i Lilly” (1999.), igrao je pisca Dashiella Hammetta koji je u burnoj vezi s književnicom Lillian Hellman i uloga mu je pristala kao salivena. Nije bio loš ni u još jednoj suradnji s Wimom Wendersom, u drami “Ne dolazi kucajući”, premda je ta ignorirana u Cannesu, a dobar dojam ostavio je i u ekranizaciji komada njegova kolege Tracyja Lettsa “Kolovoz u okrugu Osage”, iako se pojavio samo na početku filma. Da filmske uloge za njega nisu bile tezge, svjedoči i podatak da je na snimanju odličnog krimića “Sumorno ljeto” Jima Micklea prišao redatelju i rekao mu da bi rado promijenio dijalog u jednoj sceni: došao je s napisanim tekstom i Mickle je bio oduševljen njegovom intervencijom.
Neke od njegovih drama izvođene su na našim pozornicama, nisu to baš laki komadi pa nije čudno što za njima nije bila prevelika jagma, no mnogi su ekranizirani ili snimljeni za televiziju, pa znatiželjnici taj propust mogu lako ispraviti. Umro je od tzv. Gehrigove bolesti u svom domu u Kentuckyju, u 74. godini.