Siniša Popović (59), prvak zagrebačkog HNK s oko 120 uloga u karijeri, glumac je bogatog kazališnog iskustva, profiliran u repertoarnim klasicima nacionalne kuće, ali uvijek prepoznat i kao iskonski interpret mediteranskog i otočnog literarnog svijeta koji mu - Splićaninu rođenjem, a Šibenčaninu i Hvaraninu podrijetlom - pripada kao Hamletu kraljevstvo. Za života šjor Ranka Marinkovića prijateljevao je s viškim bardom i pojavljivao se u ekranizacijama i inscenacijama kanonskog književnika, od Vrdoljakove serije “Karneval, anđeo i prah”, preko uloge u prvom scenskom životu romana “Never more” u produkciji teatra Špire Guberine, do, recentno, Don Zane u “Gloriji” u izvedbi šibenskog teatra. S podnebljem dalmatinskog zaleđa u dramskoj literaturi susreo se još kao nesvršeni student Akademije, vrijeme je to iz kojega pamti da je igrao Brešanovu “Hidrocentralu u Suhom Dolu”, no svijet Dalmatinske zagore o kojemu Begović piše u “Dunji u kovčegu”, a čiju je “Amerikansku jahtu” u HNK također igrao, prolazio je nešto udaljenije od njega negoli autentični Mediteran. Sve do ovosezonske praizvedbe “Ljudi od voska” suvremenog dramskog klasika Mate Matišića gdje je za ulogu Nikole na kraju sezone dobio kućnu nagradu zagrebačkog HNK. “Potresna uloga patrijarhalnog, primitivnog Nikole, kojemu je život odnio dijete i suprugu, ali ne i osjećaj za pravdu, u kojemu se gorčina i želja za osvetom sukobljavaju s dobrotom i mudrošću, ovdje je dobila svojega prvog i, vjerojatno, zadugo nezamjenjivog tumača”, ocijenio je žiri nagrade.
Brešan i Marinković
- Volim Matu Matišića i njegove tekstove. Svjestan sam da u Matinu rodnom selu Ričice u realnosti nije toliko uzbudljivo kao što bi ‘Ljudi od voska’ to rekli, gdje se prikazuju šverceri s drogom u magarcu i plaćene nevjeste. No, mi lažemo publiku kako bismo je priveli istini. Oporost Zagore poznajem, uvijek je to bio kraj ljudi koji ne uživaju previše blagodati života, i mislim da je Matin tekst, iako primjećujete pretjerivanje u odnosu na dokumentarizam, zapravo ruganje našem općem mentalitetu. Nismo ni mi, ‘drugi’, tako daleko od kamenjara kao što mislimo da jesmo - priča glumac koji je ponikao iz dramskog studija splitskog HNK pokojnog Marina Carića, prije nego što je upisao Akademiju i diplomirao kod, opet Splićanina, Boška Violića.
- Sjećam se vremena splitskog dramskog studija kao neke bajke. Brešan je tada svake druge godine pisao dramu. Imao je običaj prije nego što je izda svratiti na tavan, u atelijer pokojnog Vinka Bavčevića, i čitati svoju dramu okupljenima: Anatoliju Kudrijavcevu, Marinu Cariću, Danijelu Dragojeviću, Josipu Gendi, Tončiju Petrasovu Maroviću... U to su vrijeme i nas nekoliko studenata uveli u društvo. Brešan bi znao korigirati stvari na osnovi dojmova. Eto, danas više nema vremena za takve stvari, sve nalaže neki tempo - sjetno kaže glumac odrastao u Splitu u obitelji medicinara, otac mu je bio radiolog, a majka medicinski laborant. Godine 1981. godine upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.
- Izdrilan od mojih profesora govora, znamenitih Zlatka Crnkovića i Tonka Lonze, već na drugoj studentskoj godini izgubio sam dalmatinsku melodiju riječi. Tek nakon 20-ak godina što sam se afirmirao kao glumac počeli su me nanovo zasipati ulogama mediteranskog podneblja. Kad je moja majka umrla 2000. godine, našao sam u jednoj njezinoj ladici izreske iz mojih kritika, a među njima i intervju koji je dao Ranko Marinković u povodu AVNOJ-eve nagrade gdje kaže da je ulogu Longa u romanu ‘Never more’ napisao upravo za mene, a ja ću je kasnije odigrati u Špirinu teatru Kiklop, umjesto u HNK - na ovu posvetu ponosan je Siniša Popović koji je studirao u generaciji Alme Price, Anje Šovagović, Senke Bulić i Vilija Matule.
Kod Berkovića
Više od 50-ak uloga ostvario je na televiziji i filmu. Počeo je ranih 80-ih kada su vrijeme u građanskim stanovima odbrojavali glasni bati ura, pa su i redatelji, kazališni i filmski, projekte pripremali usporeno, odmjereno i pažljivo.
- Sjećam se kako sam 1985., pripremajući film ‘Ljubavna pisma s predumišljajem’, odlazio nekoliko puta u Berkovićev dom, čitao petnaestak verzija scenarija. Nenadoknadiva škola. Toliko sam zahvalan što sam poznavao Zvonimira Berkovića, Nikolu Tanhofera, Kostu Spaića - sjeća se velikana režije.
Od starijih kolega ponajviše je cijenio lakoću i šarm Borisa Buzančića. O tome zašto junaci dijelom zaboravljenih TV drama i serija danas tako suverenom patinom djeluju na TV ekranu kaže:
70 riječi u rečenici
- Rijetko gledam TV, ali kad gledam, to je Treći program i s guštom pratim neku staru seriju ili dramu. Ponekad mi je teško ili milo, ja sam sve te ljude poznavao osobno, sjećam se čemu su se smijali. Arhaično za današnje pojmove, oni su živjeli u vremenu kada su glumac, njegova osobnost i karizma bili u u prvom planu. A danas je redatelj iz prvog plana izbacio glumca - rezonira.
Čitao je, kao i svaki glumac koji drži do sebe, puno. Literaturu koju je igrao i koju je osobno odabirao. Kad valja izdvojiti pisca koji je utjecao, poticao, mijenjao poglede, odgovor je očekivan.
- Krležu sam i čitao i dosta igrao. Glumački rješavati njegovu složenu rečenicu koja se sastoji od pet umetnutih rečenica i sedamdeset riječi... Kad si na drugoj godini Akademije, misliš u sebi ‘pa, Bože, kako netko to može uopće izgovoriti’. Ali kad kreneš, onda tek shvatiš kako je to veliki pisac, njegova te melodiozna rečenica nosi i nosi... Nemojmo se zafrkavati, ‘Trilogija Glembajevi’ najjače je Krležino djelo. Igrao sam baruničina ispovjednika i intimusa Silberbrandta u ‘Glembajevima’ i hohštaplera Olivera Urbana u ‘Ledi’. Naime, dosta dugo davali su mi da igram frajere i jedva sam dočekao što sam malo ostario i izgubio kosu te počeo igrati karakterne uloge. Heroji su dosadni, to je plakatno - govori glumac.
Sapunice
Ivica Buljan, direktor Drame zagrebačkog HNK, redovito ga uzima u vlastite podjele, pokazujući time preferencu prema organskim, a ne zanatski visokonaučenim glumcima.
- Laska mi to. Iako me u ‘Vučjaku’ uzeo za starca, a još nisam starac. Vrlo zanimljiva uloga jer je gradim u partnerstvu sa Silvijem Vovkom koji igra mladog mene, domobrana Aleksandra Kralja.
U karijeri je odigrao i dvije sapunice: “Ljubav u zaleđu” i “Sve će biti dobro”. Ne krije, iz financijskih razloga.
- U ‘Sve će biti dobro’ igrao sam jednog rabijatnog policajca koji tuče ženu pa su me gospođe na ulici zaustavljale govoreći ‘da me sram bilo što radim’. Od dramskih serija, draga mi je bila ‘Tužni bogataš’ gdje igram inspektora. Postojala je ideja da se prema Pavličiću snimi cijeli serijal, ali to se nije dogodilo.
Jako je malo radio sa suprugom, glumicom Mirelom Brekalo.
Supruga
- Očito nas redatelji nisu vidjeli kao muža i ženu, ali ima ona svoje filmske i televizijske muževe. I popularnija je na ulici nego ja, što mi je drago - kaže glumac koji odlučno odbija voditeljske poslove, objašnjavajući kako nema opuštenosti za takvo što.
Nema je ni kad netko traži da se obnaži na sceni.
- Ludi Dolenčić, ‘ludi’ govorim kao kompliment, uspio me natjerati da se skinem u neki triko. Ali, ja sam staromodan, nevoljko sam pristao jer smatram da to nije estetski i mislim da netko mora biti privilegiran da bi me vidio golog. Sjećam se da sam s Kunčevićem u Gavelli radio ‘Posljednju kariku’ i skinuo se u bokserice. U novinama je izašla slika u boksericama i pisalo je ‘I Siniša se skida’. Slučajno sam prije par godina ušao u garderobu bez kucanja i zatekao ruskog prvaka baleta golog golcatog. Trebalo bi mi je nekoliko sekundi da se priberem, čovjek je izgledao kao Apolon. Eto, da ja izgledam kao ruski baletan, skinuo bih se. Kad sam bio mlađi, nisu me tražili da se skidam - smije se glumac koji je ovo ljeto angažiran na Ljetnim noćima Exita, igra monodramu “Život je čudo”, putuje s predstavom “Kako život” i gostuje u Dubrovniku s “Tri zime”.