Šest godina nakon praizvedbe drame “Invisible” (Transport Theatre & New Wolsey Theatre) izvorno pisane na engleskom, Tena Štivičić očekuje hrvatsku premijeru “Nevidljivih” (11. svibnja) u Gavelli i režiji Matjaža Pograjca. Na netom završenim Marulićevim danima njezina dramska freska “Tri zime” (ovjenčana važnom Susan Smith Blackburn Prize) u produkciji HNK Zagreb proglašena je najboljom. “Mene je samo strah da neću stići napisati sve što bih htjela”, rekla mi je Tena jednom prilikom. Nema zime za njenu manufakturu da će ostati bez inspiracije.
Od praizvedbe “Nevidljivih” stvari su se kaotično obrnule... Tvrđava Europa puca po šavovima, Britanija se exitnula, a egzodus “drugih” ima tragične razmjere. Je li vam katkad dosta tog anticipatorskog karaktera dobre literature?
- Prije šest godina, kad sam napisala “Nevidljive”, u Bijeloj kući sjedio je Obama i samo je nekakva distopijska satira mogla anticipirati ovo što je danas stvarnost. Trump kao Obamin nasljednik. Velika Britanija koja kao onaj otkvačeni komadić zemlje na kraju “Undergrounda” pluta nekamo daleko od Europe gdje tko zna što će biti s njom. Nuklearni duel između dva takva tipa kao što su Trump i Kim Jong-Un, za koji je to žanr? Koncentracioni logori za gejeve u Čečeniji? Koncentracioni logori? Hej! Nedavno sam slušala neki radio program u Londonu u kojem su slušatelji predlagali koncentracione logore za imigrante, i to da ih se pošalje u Škotsku. Pobačaj je na dobrom putu da bude stavljen izvan zakona u Trumpovoj grotesknoj verziji Amerike, a i kod nas su pritisci sve jači. Nijedno vrijeme nije vrijeme utopije ljudskih prava i građanskih sloboda. Ali neke su slobode teško osvojene, a ponovno su na udaru. Službeni jezik se malo-pomalo mijenja i postaje prvo dvosmislen i pun poruka između redova, a onda otvoreno rigidan i prijeteći. Biramo stranke koje mijenjaju javni diskurs, srozavaju ga i opet dopuštaju da se javno govore stvari za koje je barem službeno postojao konsenzus da su nedopustive. Danas je reći da treba dići porez korporacijama kao rješenje ekonomskih problema ljuti marksizam, ali reći da treba zatvoriti granice da se među izbjeglicama koje spašavaju živu glavu i glavu svoje djece ne bi pobrkali teroristi, jer su svi “od tamo” potencijalni teroristi, to je okej.
Drama je pisana na engleskom, ovo je njena hrvatska premijera... Što predviđate da će jezični brejk donijeti? Autorstvo je isto, ali su alati drukčiji, ritmovi, melodije i matematika jezika su drukčiji...
- Pa ne znam, kad radim vlastite “prijevode” uzimam sebi veću slobodu nego što si je mogu dopustiti profesionalni prevoditelji. Nastojim zapravo naći adekvatan jezični sklop da izrazim istu misao pa i ako to znači potpuno promijeniti iskorištene riječi. Temu migracije kao i temu pronalaženja ukorijenjenosti u globaliziranom svijetu češće mislim na engleskom pa, kako nisam prisustvovala probama, i meni će biti iznenađenje čuti ovu dramu na hrvatskom.
Da li se, na neki način, sve vaše drame bave pitanjima egzila? Ne samo onog apatridskog, nego i egzila unutar samih ljudskih bića?
- Pretpostavljam da je u svakom opusu moguće iščitati neke opsesivne teme. Jedna od mojih je sigurno egzil i osjećaj nepripadanja. Neka vrsta egzila, fizičkog ili unutarnjeg, nezaobilazna je u životu. Drama “Nevidljivi” je pokušaj transponiranja te kvalitete osjećaja na nekoliko različitih, naoko drugačijih priča i time pokušaj izazivanja veće empatije prema ekstremnom iskustvu koje je lako odbaciti od sebe kao nešto tuđe, što nas se ne tiče. Ljudi bježe glavom bez obzira da spase živu glavu, svoju i svoje djece. Treba im utočište. Točka. Nema tu ali. Ali, ali postoji. Sve se danas ljulja, sve je nesigurno. Sloboda govora, stvaranja, izražavanja, to nisu lako osvojene slobode, ali vraćamo se unatrag. Sloboda govora podrazumijeva i slobodu da se nekoga uvrijedi, sve dok ne poziva na nasilje. To je beskompromisna osnova.
Na Marulićevim danima nasilje se, srećom samo verbalno, dogodilo nad umjetničkim integritetom predstave Olivera Frljića. Kako gledate na te opasno polupane lončiće?
- Kazalište nije stvarnost. Ono u toj svojoj “nestvarnosti” smije dirnuti u sve. Jer je to fikcija. Kazalište nikome ne brani vjeru. I nikad nikoga nije tjeralo na silu u gledalište. Da bi išao u kazalište, moraš se prilično potruditi. Odvojiti vrijeme, naći nekog da ti čuva djecu, otuširati se (nadam se, ha, ha...), ispeglati košulju, barem onaj kvadrat na prsima, kupiti kartu, naći parking, sjediti par sati u gledalištu. Pa to je pun kufer koraka za koje treba slobodna volja i na svakom koraku možeš odustati. Ako te predstava vrijeđa, nemoj je gledati. S druge strane, nema te religije koja nekad negdje nekoga nije maltretirala, silila, palila na lomači, na silu pokrštavala, dizala u zrak, rastezala na kotaču... U jednoj nominalno sekularnoj zemlji, na nominalno sekularnom kontinentu, biskupi drže bukvicu o tome što je adekvatan materijal za kazališnu predstavu, traže da se skine s programa - nije normalno da je to normalno. Kazališna predstava otvara diskusiju pa i diranjem u tuđe svetinje. I ta diskusija može biti i žučna, zašto ne? Ali zabranjivati kazališnu predstavu, podnositi kaznene prijave protiv redatelja je apsurdna zamjena teza. A da ne spominjem kampanju prijetnji koja protiv Frljića traje već prilično dugo. I opet je tu taj skliski službeni jezik. Ministarstvo kulture diplomatski poručuje da treba paziti što pričaš, ako ne želiš trpjeti odmazdu. Pa sama srž kulture je sloboda umjetničkog izraza i sloboda govora. Vjerski osjećaji su robusni, sloboda govora je krhka, nju treba štititi. Od velikih patetičnih vapaja to je neusporedivo patriotskiji čin.