Željko Königsknecht glumi naoko nonšalantno. Iza te tobože spontane nonšalancije krije se ozbiljan rad. Königsknecht nije imitator, nego karikaturist i esejist, vrlo studiozan, koji karakter lika naznači smjesta, u nekoliko snažnih poteza, a zatim ga blago varira, usložnjuje, meandrira, sve dok ne stigne do prevrata u maštu improvizacije.
Zanimljiv je njegov scenski govor. Objektivno, rekli bismo tehnički gledano, on je neravan, katkad šušljetav, na granici razumljivog. Međutim, upravo te smetnje u komunikacijskom kanalu Königsknecht svjesno koristi da komunikaciju upravo - pojača. Primjerice, neke slabije napisane rečenice za ulogu transformira u nisku zvukovnih gegova, u glasove koji se ne sklapaju u riječi i rečenice nego podržavaju stanja, namjere, emocije iza njih. Taj svojevrsni zvučni solo glumac međutim ne daje izolirano, nego je on dio cjelovite transformacije tijela i načina disanja.
Königsknecht je majstor kontrolirane spontanosti, rekao bih hladnokrvan zabavljač, koji međutim, za sofisticiranijeg gledatelja, tu zabavnost istodobno “kvari” nekim dubljim pesimizmom. On je, dakle, u bezazlenom građanskom teatru dobrovoljna dvorska luda, glumac s dva lica, tužnim i nasmijanim. Njegova je umjetnost neodoljiva: šarmirat će i budalu i cinika. Rekao bih da ne razmišlja, nego glumi zato što inače razmišlja i previše...
Čisti kič
Glumac je 35 godina rada u Satiričkom kazalištu Kerempuh, odnosno prije rata u Jazavcu, proslavio vlastitom režijom jednoga starog, a površno napisanog djelca Mire Gavrana, komedije “Traži se novi suprug”, napisanog 1989. Djelo je toliko neuvjerljivo da i ne zaslužuje analizu, primjerice je li posrijedi komedija zabune, situacije ili karaktera...
Posrijedi je mizogina pošalica za tri lika, pri čemu jedna poprilično glupa i naivna udovica, tobože Zagrepčanka, 40-godišnjakinja, traži supruga pošto joj je, nakon pet godina, dojadilo udovištvo. Njezin susjed, nategnuta prikaza, dosadan tip koji se bavi stajskim gnojem, pomisli da žena hoće njega, ali ova da oglas, a on pozove prijatelja glumca da se javi na taj oglas, i tako pet puta (na koncu četiri), i da svaki put odglumi odurnog prosca. A žena će nakon petog prosca odustati od potrage jer su joj tako rekle karte za tarot, pa će se udati za njega, susjeda, koji u spavaćoj sobi ima naslagane (tako kaže) stotine bočica s raznim đubrivom stajskim.
Svaki element svakog lika čisti je kič. Nema nikakve sredine, udovica je bogata, glupa, napaljena i želi da se poda što bogatijem, susjed je kompletan luzer a propali glumac, njegov prijatelj, koji igra prosce, čista je papirnata konstrukcija...
Likovi prosaca
Ipak, publika se, otkako se pojavi Königsknecht, ne prestaje smijati i nasmijavati. Dvoje njegovih partnera igra zapravo dolično, najprije odlično, a s vremenom tonu, jer su uloge napisane mehanički, bez unutarnjeg života i mijena, te se glumci povlače u čisto predstavljanje bez sadržaja. Dakle, Anita Matić Delić, kao gospođa Zdenka Smočilović (uspaljenica, što možemo....), ta poglupa udovica, igra isprva gotovo sa zanosom, no s vremenom postaje tek ilustrirani oslonac za eskapade glavnog lika, toga glumca propalog, gospodina Jurića, kojeg Königsknecht koristi da one prosce prikaže upravo pretjerujući u stereotipovima što ih je zadao pisac. Damir Poljičak kao sretni susjed luzer, gospodin Brkić, jasno daje temeljnu, kič-sliku lika: dosadan i luzer. Zatim se uloga raspadne jer će taj lik ipak na koncu osvojiti susjedu - pisac tako, eto, htio...
Königsknecht pak igra pijanog gradskog primitivnog prosca, impotentnog sadističkog prosca, trijeznog seoskog primitivnog prosca te zamamnog prosca, uglađenog patološkog lašca, unaprijed telefonirajući dakle njihov habitus, a zatim ga razrađujući do grotesknih detalja, pritom koristeći jedan efikasan mehanizam: ti njegovi likovi nikad ne slušaju što udovica kaže, njezine replike tek su smetnje na vezi lika zaokupljena samim sobom...
Lijepa scena
Kostimi Tanje Rodd naglašuju grotesknost koju je redatelj Königsknecht unio u predstavu, a scena Nine Mie Čikeš lijepa je i rekao bih da elegancijom i funkcionalnošću nadvisuje prizemnu konstrukciju teksta. Ponešto songova skladao je glumački kolega Königsknechtov Mario Mirković.
Ukratko, smijeh za široku publiku i glumačke bravure Kerempuhova najboljeg komičara...