Predstava “Vremensko putovanje kroz sobu” japanskoga redatelja Toshikija Okade, druga predstava ovogodišnjega Festivala svjetskog kazališta, u našem je kontekstu gledljiva možda iz prvoga ili drugoga reda. Općenito je pobudila jedino potrebu za drijemežom, u pet poslijepodne, kad je zaigrala na sceni smještenoj na pozornicu HNK.
Režija je toliko suptilna, intimna, stišana i ogoljena da ne podnosi širok prostor i zahtijeva apsolutnu tišinu. Budući da je tehnički ministar kulture Hasanbegović neopravdano osakatio budžet festivalski, njegove svega tri produkcije moraju igrati ondje gdje im je najjeftinije, dakle u HNK, pa tako i ova, koja bi recimo osvanula mnogo snažnija da je zaigrala, primjerice, u ZKM-u. Ovdje je i ovako improvizirana pozornica na pozornici bila prevelika, a kroza stražnji zid dopirala je kakofonija zvukova što je donosi zeleni val kad je najprometniji.
Bijela plahta
Prometno je bilo i u džepovima gledatelja. Nekome je neprestano uporno, tobože stišan, zvrndao u džepu, glupi telefon, drugi bi se pridružio glasnije…
Masa prehlađenih ljudi iskašljava se, kiše, otpozadi, što bi rekao Ujević, nervozno, prigušeno trube klaksoni, a jedna sitna Japanka u bezličnoj, dugoj, tamnoj, višeslojnoj haljini-kostimu (ipak, s providnim rukavima od tila), tiho pijuče uz rame ukočenog mladića u bezličnoj, gotovo vojničkoj dolčeviti (kostime je kreirao Kyoko Fujitani), što sjedi leđima okrenut publici uzdignutoj na tribine. Dakle, manja je od makova zrna dok zbori, a on niti riječ da izusti.
Tu i tamo protrese glavom i kratko zareži. Ne vidimo mu lice, a djevojka je sve tiša, publika sve glasnija (nevidljivi promet sve gušći), a scena je jedna plahta bijela, okačena o okvir, iza nje mali ventilator, a ispred isto mali ventilator, klupa, jedna žarulja koja neprestano žmirka. Javlja se, čini ti se isto kao smetnja, i žmirkajuća glazbica, a djevojka zbori li zbori. Autor zvuka i scenograf je Tsuyoshi Hisakado, a svjetlo je dizajnirao Tomomi Ohira.
Kao u polusnu
To što djevojka zbori, igra je koncentrirano Mari Ando, iskreno je i okrutno, o kraju ljubavi koji ne želi primiti k srcu, i sve to postaje jasno nakon trideset sekundi, a poslije se tek “naslaguje”.
Domaći gledatelj ne mora poznavati japansku kulturu do da je svjestan njezine eto, rekao bih, suzdržanosti. Ovdje je ta suzdržanost, stanovita čednost, prikazana dakle kroza odnos troje mladih ljudi, mladića i dvije djevojke, jedne koju mladić upravo ostavlja i druge koju mladić upravo osvaja. Kontekst te njihove intime je nuklearna katastrofa u Fukushimi, nakon koje cijela zajednica osjeća veću bliskost, javlja se osjećaj nade u tim prvim danima. Mladića igra Izumi Aoyagi, s vremenom se i on raspriča, monološki dakako, a svoje kaže, isto iskreno i okrutno, i nova djevojka, u žutoj košulji, koju igra, i ona koncentrirano, Yo Yoshida.
Predstava, kako je i započela, tako i teče, kao u polusnu, kao da postupno odumire, bez osobitih znakova borbe. Namijenjena je, iz naše perspektive, prije meditiranju nego gledanju.