Karlovački Zorin dom uspješno je započeo sezonu. “Važno je zvati se Ernest” Oscara Wildea u režiji Marija Kovača uredna je profesionalna predstava za građansku publiku.
Ima i zrnca satire: glumci evociraju suvremeno stanje lokalno, gdje je nepotizam način života, ili šire, društveno stanje, gdje svećenik postaje simpatičan lik zato što je pohotan, dobroćudno svjetovan. Zabavit će ova uspjela dramaturška prilagodba Ane Prolić ne samo Karlovčane, u čiji je ambijent prilagođena. Donekle u prvom činu dojam kvari ružna, nametljiva, kabasta scenografija Matije Šantića i često neodlučna režija.
Radnja je iz kasnog viktorijanskog ambijenta prebačena u kasni francjozefinski, za koji se Karlovac zbilja mogao ogledati visoko: bijaše višejezičan, civiliziran gradić milijunaša, srednjeg staleža, vojske te ambiciozne sirotinje, okružen privlačnim ladanjem nastanjenim nerazumljivim, dosadnim seljacima…
Finalni song
Iluziji su pridonijela lijepo skrojena, elegantna odijela i haljine, rad Morane Petrović, čiju stidljivu profinjenost, kolorističku suspregnutost počesto ništi prejako, po scenografiji mjereno, okomito svjetlo Roberta Pavlića. Finalni song Damira Šimunovića pjevan je, duhovit i šteta što songova nema više.
London je, dakle, postao Karlovac, Woolton Generalski Stol, a komedija zabune iz visokog društva ostala ista: dvojica prijatelja uzmu isto ime da zavedu ženke, a potom još i otkriju da su braća.
Kovač, kao i mnogi, ne bijaše siguran radi li melodramu ili farsu, političku ili satiru društva, pa otud neredovito putovanje do suvremenosti i šaroliki glumački nastupi u okviru iste uloge. Glumci se čas uživljavaju, čas igraju s ironijskim odmakom spram glume, čas spram publike. Dominira Peđa Gvozdić, a iskazali su se i Nino Pavleković te Giulio Settimo.
Kultna lady
Nadobudnog ženika Algernona Moncrieffa, ovdje Otokara Mihanovića, ponešto u grču, no postojano igra Vanja Gvozdić a njegova prijatelja/suparnika istih ambicija, Jacka Worthinga, ovdje Ivana Generalića, raskošno daje Peđa Gvozdić. Kombinira fizičku snagu i naivnost, dobroćudnost daje viškom a izvrstan je kad ga povuče improvizacija. Kultnu Lady Bracknell, ovdje gospođu Agnezu Bošković, Barbara Rocco igra koliko se može, odviše je uloga gurnuta u drugi plan. Gwendolen Fairfax, ovdje gospođicu Grozdanu Bošković, jasno prikazuje Katarina Baban.
Otac Canon Chasuble, ovdje velečasni Caruso (iz Vatikana prekomandiran u Generalski Stol), vješta je, pametna kreacija Giulija Settima: pop mudrijaš koji tobože slabo govori hrvatski (zajednica - zajebnica). Cecily Cardew, ovdje Dragica Karas, korektna je, odviše rezervirana, a Katarina Strahinić kao Miss Prism, ovdje Gospođica Drakulić, dobro počinje no odviše se razvije u karikaturu. Briljira, gegovima, gestama i upadicama, Nino Pavleković u dvostrukoj ulozi slugu Marka i Darka (Merrimana i Lanea): sluga ljubomoran na gospodu zbog ženki - gradi najbolju ulogu u ovoj dobroćudnoj predstavi.