Puno je svježeg zraka i teškog remonta obećavao angažman Tomislava Zajeca, hrvatskog književnika mlađe generacije, na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. Počelo je s najavama otvorenja Igara, smjernim i pomaknutim prema nekoj drugoj tradiciji dubrovačke književnosti, prema “bijeloj svjetlosti” Gundulićeve pastorale. Koliko se toga uistinu promijenilo pitali smo Tomislava Zajeca, nakon što je u okviru Igara krajem prošlog tjedna praizvedena njegova drama “Spašeni”.
• “Spašeni” su se spasili od nesreće, ali su, izgleda, ipak nespašeni. Od čega se zapravo nisu spasili?
- Spasenje iz naslova zapravo je metaforično. Naime, čini mi se da živimo u vrlo ciničnom i okrutnom vremenu koje ne ostavlja prostora za bliskost kojoj na kraju ipak svi težimo. Moji likovi upravo su reprezenti takvog svijeta u kojem jedna nesretna okolnost, konkretno željeznička nesreća, na kraju ipak potakne želju za promjenom i osobnim iskupljenjem.
• Koja je podloga motiv ove drame i ima li ona možda veze s velikom željezničkom nesrećom kod Splita?
- Sasvim sigurno da sam razmišljao i o konkretnoj nesreći koju ste spomenuli, međutim moji prvotni motivi i poticaji potpuno su osobne prirode. U ovoj drami prvi sam puta ispričao priču koja je u potpunosti moja osobna. S druge strane, “Spašeni” se sasvim sigurno nadovezuju i na neke tematske i strukturalne rukavce drama “Dorothy Gale” i “Astronauti”, s kojima “Spašeni” tvore trilogiju.
• Ovaj vam je dramski tekst osigurao “Marina Držića” treći put. Ta nagrada postoji zato da potiče dramsko stvaralaštvo, no, ipak, kazališta se počesto žale da je dobrih domaćih tekstova premalo. Koji je onda njen smisao?
- Smisao nagrade “Marin Držić” upravo je u poticanju dramskog stvaralaštva, što ste i sami napomenuli, i kao takva ona sasvim sigurno ispunjava svoju svrhu. Velik je broj nagrađenih tekstova doživio svoje uprizorenje, radijsku izvedbu ili objavljivanje u tiskanom obliku. Ujedno, nagrada je odličan poligon za prepoznavanje mladih autora. Ono što mi se čini da pritom nedostaje malo je više hrabrosti u repertoarnoj politici domaćih kazališta, koja bi sasvim sigurno trebala biti otvorenija za tekstove autora mlade ili mlađe generacije.
• Vi ste 72. godište, a broje vas još uvijek kao mladog autora. Dokad će to tako, i trebaju li nama uopće takozvani “mladi autori”, ako ne mogu ostariti do svoje 30. godine?
- Iskreno, smatram da je podjela autora na mlade i stare vrlo umjetna. Puno bi točnije bilo same dramske tekstove prepoznavati kao mlade ili stare, uzbudljive ili uvenule. Koliko pritom godina ima autor po mojem je mišljenju potpuno irelevantno.
• Možete li nabrojati pet relevantnih pisaca mlađih od 30?
- Kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti imam sjajnu priliku raditi s mladim autorima koji će sasvim sigurno pronaći svoje mjesto u hrvatskom dramskom prostoru u godinama koje su pred nama. A ako baš inzistirate, činjenicu da za nove autore stvari nisu tako crne svakako podupire i jesenska premijera drame “Mirjana” vrlo vrlo mladog Ivora Martinića u zagrebačkom HNK.
• A trebaju li nam Dubrovačke ljetne igre, ako cijele stanu u disjunkciju “linđo ili ne-linđo”?
- Mislim da bi bilo previše tendenciozno na ovaj način svoditi račune u trenutku u kojem su ovogodišnje Igre s programom koji su sastavili novi umjetnički ravnatelji tek na svojoj polovici. Ovakve paušalne ocjene uvijek su me smetale u svojoj površnosti.
• Hoćete li i dalje sudjelovati na DLJI i kako ih vidite u budućnosti?
- Vrlo se ugodno osjećam na Igrama, što je svakako rezultat i sjajne atmosfere koja je među čitavim ansamblom predvođenim redateljicom Frankom Perković vladala u procesu rada na “Spašenima”, tako da ću se i svakom zanimljivom projektu u budućnosti vrlo rado odazvati. Ujedno, činjenica da je na ovogodišnjim Igrama praizveden suvremeni hrvatski tekst sasvim sigurno je pokazatelj interesa koji na Igrama vlada i za hrvatsko dramsko pismo, tako da vjerujem da će festivalska publika i u budućnosti imati prilike gledati nove hrvatske autore.