BOJAN NAVOJEC U PETROGRADU

'Uspio sam biti Ivanov pred Rusima. Redatelj Nekrošius rekao je da se vara onaj tko misli da se Ivanova može glumiti'

Petrograd je za teatar slično što i Los Angeles za film. Drama zagrebačkog HNK je, sudeći po pisanju ruskih kritičara, s velikim uspjehom nastupila na petrogradskom 27. međunarodnom festivalu Baltički dom, od 3. do 21. listopada. Gostovali su, dva dana, s predstavom Ivanov, u režiji slavnog Litavca Eimuntasa Nekrošiusa. Između desetak europskih teatara, njima je pripalo da otvore festival. Dojmove iznosi Bojan Navojec, koji igra glavnu i naslovnu ulogu u ovome danas klasičnom djelu Antona Pavloviča Čehova, koji je Rusima važan otprilike koliko Krleža nama. Kroz ispovijed o gradnji svoje uloge Ivanova, svojevrsnog slavenskog Hamleta, Navojec otkriva ovdje prvi put kako, zapravo, radi redatelj Nekrošius.

Koliko se Čehov u Petrogradu drugačije razumije?

- Petrograd je za Čehova mitsko mjesto, u kojemu je Ivanov doživio prvu uspješnu izvedbu. Naime, nakon prve neuspješne izvedbe, Čehov je Ivanova dorađivao dulje od godine dana, nakon čega je prikazan upravo u Petrogradu. Sasvim je drugačije iskustvo igrati Ivanova u tom kontekstu, onom koji je Nekrošius vjerojatno imao na umu kada je stvarao ovu predstavu. On je ruski đak i kultura kojoj pripada Čehov mu je bliska. Već samim boravkom u Petrogradu stvari su nam se otvarale, postajale jasnijima... Način na koji je publika povezana s tekstom, koliko je se on tiče, tu je odigrala presudnu ulogu i izvedba je dobila u intenzitetu. Na primjer, scenu u kojoj Zinaida Savišna, koju igra Alma Prica, proziva razne likove i nudi im papuče osmislili su zajedno Nekrošius i Alma Prica.

Radi se o tome da su nizu imena koje Zinaida proziva pridodali i likove iz nekih drugih Čehovljevih drama: Avdotja Nazarovna, Kosih, Jegoruška, Nina, Zarječna, Irina Prozorova, Tuzenbach, Veršinjin, a na koncu i sam Antoša Čehov. U Petrogradu je publika odmah prepoznala tu intervenciju i sjajno reagirala. Nadalje, lajt­motiv Čehovljeva portreta na razne je načine prisutan u nekolicini scena, nekada se po njemu hoda, nekada ga i razbijemo... Na takve decentne intervencije redovito smo dobivali reakciju publike, ona ih je razumjela. Bez obzira na jezičnu barijeru, publika nas je puno više gledala nego čitala titl. Radi se o vjerojatno sličnoj situaciji koja bi se dogodila da u Globeu gostujete s Hamletom ili da u Zagrebu netko gostuje s Glembajevima. Stvari postaju jasnije, a Nekrošiusova režija dobiva sasvim novi smisao.

Baltički dom onako na slici izgleda i strogo i impozantno izvana, a iznutra se doimlje još impozantnije. Kakva je akus­tika, osjećaj prostora?

- Ne mogu se sjetiti jesam li se ikad sreo s većim kazalištem. Imao sam neku vrstu strahopoštovanja prema tom kazalištu. Sam sebi sam govorio ispred te zgrade, “diši, diši”, znao sam da scena i gledalište ne mogu biti mali, ali nisam mogao ni zamisliti što me čeka unutra. Scena je nevjerojatno velika, akustika je izvrsna, ali gledalište je ogromno, bilo mi je jasno da osim volje za dobrom izvedbom, u savladavanju tako ogromnog prostora treba imati i sreće.

Koliko je publika igrala s vama, a koliko vi s njom? Što ste u toj igri doživjeli?

- Dobar dio ljudi koji sjede u publici znaju jako dobro komad, dio ih sigurno zna popriličan broj replika napamet. Ta spoznaja je u meni izazvala nelagodu. No sve je to nestalo kad smo počeli s izvedbom, osjetio sam da je publika s nama, osjećao sam njihovu podršku. S obzirom na dimenzije dvorane, važno je bilo prilagoditi način igre, maksimalno se koncentrirati i izbalansirati energiju kako bismo se i u takvom prostoru probili do publike. Prije predstave dao sam intervjue za 3-4 televizijske kuće, a poslije izvedbi javila mi se nekolicina njihovih kritičara. Imali su potrebu prokomentirati izvedbu, čestitati ili naprosto mi pristupiti, njihove reakcije dale su naslutiti da im se izvedba svidjela.

Nakon predstave, još nakon večere, satima su vas čekale žene radi autograma…

- Kad sam ugledao te starije gospođe koje čekaju na kiši nekoliko sati zagrlio sam ih, zahvalio sam im, i srcem i glavom, pomalo sam se i posramio... Jer sve sumnje u sebe i posao koji radim, misli, svakodnevna preispitivanja, odustajanja i vraćanja glumi… Učinilo mi se da to sve ipak ima smisla. Nekoga je ta izvedba dirnula, bila je veća od njih samih, dovoljno velika da čekaju na kiši... A to znači da smo im pružili nešto što im je bilo bitno. Meni to puno znači. Svjestan sam da se ovo može i krivo protumačiti, kao da stavljam sebe u prvi plan, no ne bih volio da se to tako tumači. Ne pripisujem sebi zaslugu za to iskustvo, tu su prije svega Čehov, Nekrošius, ansambl...

Kritičari ruski, osobito petrogradski, gotovo odreda pišu da je Nekrošiusov režijski postupak ogoljen i ironičan, a vašeg Ivanova opisuju kao antijunaka, onoga kojim upravljaju drugi i koji tek na koncu prestaje biti lutka…

- Drago mi je da je kritika prepoznala redateljevu namjeru. Kad sam saznao da će mi se pružiti prilika da igram Ivanova u režiji Eimuntasa Nekrošiusa bio sam počašćen, uzbuđen, i krenuo sam smjesta raditi. Do prve čitaće probe znao sam cijelu dramu napamet. Usto sam studirao Čehovljeve drame, čitao analize, osobito važno djelo “Čehov dramski pisac” Jovana Hristića. Po bespućima interneta tragao sam za izvedbama i isječcima Čehovljevih i Nekrošiusovih predstava, čitao intervjue s Nekrošiusom...

Kako teče rad s Nekrošiusom?

- Prvu probu redatelj je započeo polusatnim monologom o najmanjoj ulozi, koja nema niti jednu repliku, davao je razne prijedloge i asocijacije. Išao je tako od najmanjih uloga prema većima pa smo tek poslije dva dana stigli i do Ivanova. Redatelj je započeo s rečenicom da je (dobro) napraviti Ivanova poprilično teško, gotovo nemoguće, ali eto, nekim glumcima je to ipak pošlo za rukom. Rekao je da je naša mala prednost u tome što nismo Rusi, jer još nikad nije vidio da bi Rus dobro odigrao Ivanova, dok je nekim drugim narodima, iz nepoznatog razloga, to pošlo za rukom. Tada je počeo govoriti da ćemo Ivanova tražiti u prostoru između skupocjene porculanske vaze i panja na kojem je propupalo nekoliko grančica, a na vrhovima tih grančica su pupoljci s malim zelenim listićima.

Svako tko misli da se Ivanova može odglumiti, govorio je, taj je u očitoj zabludi. Na četvrtoj ili petoj probi, zbog krivog doskoka, pukao mi je meniskus u desnom koljenu. Mislim da se eto prvi put slučilo da u toliko ranoj fazi predstave ne šepam s tekstom, nego doslovno. Tako je moj Ivanov na početku, silom prilike, kliznuo u Richarda III. Trebalo je više biti a manje činiti, proizvoditi energiju, a u isto vrijeme ostavljati dojam da je Ivanov gubi. Za svaki emocionalni angažman redatelj bi me upozoravao da radimo Čehova a ne Dostojevskog...

Prvi put sam doživio da me se režira doslovce, do malog prsta, svaki pokret, pa čak i treptaj bio je zadan. Na samoj premijeri, za stanke, gospođa inspicijentica u panici je utrčala u moju garderobu i rekla mi da dođem na scenu jer me redatelj treba. Upitao sam je: Sada? Pa zna li on da je premijera?! Došao sam na scenu, redatelj je djelovao zabrinut i rekao je da se stvar otima kontroli, da sam dva puta obrisao znoj s čela na nedogovorenom mjestu i da takvi viškovi pokreta rukama odaju dojam kao da gleda Ivanova u Palermu, a ne u Zagrebu.

Nakon premijere sjeli smo iza zastora na sceni, i dok su uzvanici prisustvovali premijernom domjenku, ansambl je na sceni s redateljem prolazio analizu izvedbe, kao nakon svake probe. Tada je prvi put bio zadovoljan nekim dijelovima moje izvedbe. Što se sveukupne izvedbe tiče, rekao je da poznaje gradove u kojima postoji publika za ovakve predstave, no da ne poznaje Zagreb dovoljno kako bi znao hoće li se ovdje ovakva predstava gledati.

ELIPSO

Izdvajamo