LEO MUJIĆ

VELIKA ISPOVIJEST PROSLAVLJENOG PLESAČA, BALETNOG REDATELJA I KOREOGRAFA 'Jedino ovdje odakle sam, pitaju me odakle sam'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 11.06.2017. u 11:30

Zagreb, 010617.
Baletni redatelj i koreograf Leo Mujic, fotografiran u drustvu novinarke Mirjane Dugandzije u HNK.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Ja sam se s osjećajem pripadnosti davno oprostio. Jedino ovdje odakle sam, pitaju me odakle sam. Nisam ono odakle sam, iako znam odakle sam. Ne krijem se ispod zastava i simbola, lako sjednem u avion

Podijeliti znoj? Najbolje. Jer Mujić na intervju dolazi znojan, iako je praizvedba “Gospode Glembajevih” bila dvije večeri prije. Majica mu se sjaji. Dodatno radi s plesačima, koliko sam shvatila. Naručila sam lepezu, stižu dvije, ali Leo Mujić nasloni vas, pripije, okrene, podigne, puno prije toga, niste se ni snašli... I fotke su napravljene! Nešto čudno?

Leo Mujić europski je proslavljeni plesač i koreograf, a kao i u vrijeme kad je plesao - prestao je prije četiri godine - vrijeme se ubrzava, a globus smanjuje kad je Leo Mujić u pitanju. Nakon što je u zagrebačkom HNK izveden balet “Gospoda Glembajevi” prema Krležinu tekstu, u njegovoj koreografiji, Mujić je za dva dana odletio u Japan. Poslom. A prije mjesec dana njegov hit-balet “Ana Karenjina” iz 2014. nastupio je u Sankt Peterburgu. Plesač koji je preplesao europske pozornice postaje sve traženiji, atraktivni koreograf na istim tim slavnim pozornicama. I, samo u Japanu je radio četiri produkcije...

Rođen je u Beogradu; odmah nakon završetka tamošnje baletne škole postaje polaznik L’Ecole-atelier Rudra Bejart u Lausannei, zatim počinje plesati u prestižnim produkcijama...

Dobili ste odlične kritike, veliki aplauz, kako se osjećate?

- Sretan sam, naravno, ali najsretniji sam što sam zadobio ljubav plesača jer na kraju, oni su ti koji izlaze na scenu, koji su eksponirani, oživotvorenje mojih scena, želja i zamisli, a uspjeli smo ono što smo htjeli - prijenos medija. I da taj prijenos uspije, a da se ne izgubi esencijalna kvaliteta Krležina teksta.

Ipak je riječ o moćnoj priči.

- Moćnoj, koju izuzetno poštujem, i koja možda na ovaj način proputuje svijetom.

A i način da Krleža postane hit u Hrvatskoj, što u dramskoj verziji teško ide, znate ono - taj njegov njemački, pa žene nimfomanke, pa ta nemoguća rečenica...

- Krleža je sam po sebi hit. Zato što je vječan, ne samo dugovječan. Ne znam što bi bio hit, koje su komponente... onaj nenormalni aplauz poslije premijere?

Ne znate, ha... znači da je nekoliko predstava unaprijed rasprodano, kritike su sjajne, a meni bi bilo draže da su podijeljene, jer Krleža polarizira čitatelje i samim djelom, a i stalno ga propituju kao osobu, pa je previše bio s Titom, pa previše Jugoslaven... da bi ga svi voljeli.

- Čak i Jugoslaveni? Haha... Ali on je jako slikovit, jako duhovit u toj ciničnoj situaciji u koju stavlja svoje heroje. Krleža je iznimno estetičan, opisan, muzikalan, on je seksi, erotičan, to je ono što medij pokreta izuzetno dobro pokazuje.

Erotičan, da.

- Izuzetno. Seksualno osviješten, bez straha, govori protiv onog konzervativnog u nama. Nije to lako izdržati, tu slobodu... jer ona se neće spustiti k nama, mi se moramo uzdići do nje.

Koju ste scenu, onako, u jednom dahu riješili najlakše?

- Sve ono što je opisno, slikovito. Najlakša mi je scena za izvedbu bila ona na klaviru, seks između barunice i Leonea. Vrlo jasan predložak, nema greške, ta Mondscheinsonate, ta ‘quasi una fantasia’ produžena erotska ruka barunice Castelli kojom ona zavodi svoje ljubavnike... sve je jasno, koreografija je organizacija vremena i prostora, vrijeme je muzika, Mjesečeva sonata, prostor je klavir. To je bilo vrlo lako. Vrlo, vrlo teško je bilo, recimo, pokazati kako Leone kaže Silberbrandtu da zna da on ima odnos s barunicom.

Što još?

- U drugom dijelu treba prikazati svu tu dramu, sve te slike, a da se ritam ne izgubi, jer ritam je najvažniji. Kad radim koreografiju, najprije traje pet sati, pa četiri, tri... na kraju dođe na idealnu brojku od dva sata, ne mogu gnjaviti ljude, to mora imati jedan flow... Ono što je važno je napraviti šoping prioriteta, svih tih sjajnih Krležinih rečenica, situacija... ono u čemu se u drami govori, ja sam morao prikazati.

Veliki zadatak, jer, ‘riječ bješe u početku’, naročito kod Krleže.

- Da, trebao sam napraviti dramatizaciju. Pomogao mi je Ivan Leo Lemo, poznavalac svega toga, ‘krležijanski’ osviješten. Nema prijevoda drame, a plesači protagonisti su stranci, pa smo se snalazili. Postoji američki prijevod drame, sinopsis dramaturga kuće, po smo to preveli.

Da, morali ste pretvoriti sinkroniju u dijakroniju, trenutke priče koji se u Krleže osvijetle svako malo, preveli ste u linearnu priču.

- Isključivo. To balet najbolje podnosi, da se može pratiti priča, jer to nije apstraktni balet, to je narativni balet, i takav treba ostati.

Mislite li da će Hrvati sad malo više čitati Krležu?

- Nadam se! I da se sve ovo zatvaranje knjižara neće na to odraziti, zatvaranje koje smatram jako tužnim...

Tužno je, ali ne budite previše sućutni, mutna je to priča, rekla bih za DORH.

- Ne ulazim u to, ne znam, ali sve se to jako ružno čuje, a Krležu je i ovako bilo teško naći u knjižarama....

No, druga tema. Koreografirali ste u Hrvatskoj i ‘Opasne veze’ Choderlosa de Laclosa, Tolstojevu ‘Anu Karenjinu’... volite književne predloške.

- A radio sam i ‘Orfeja i Euridiku“‘, ‘San ivanjske noći’, ‘Šeherezadu’, da, to je to što volim.

Tko bi odolio... kad Tolstoj u samo pet riječi stvori Vronskog, koji beskrajno vrijeme oficira troši na ‘zavođenje gospođica bez ženidbenih obećanja’. I lik procvjeta. No... volite snažne ljubavne, prekoračujuće, nesretne priče.

- Ljubav nikad nije ‘normalna’, u ljubavi i u ratu sve je dopušteno. Volim se baviti likovima koji postoje, to je nešto u čemu sam dobar, a historicizam u tome vodi sa sobom visoku estetiku. Da, pravi ljudi, zanimljivi ljudi, i kad to stavite u situaciju, sve dobiva glamur i sjaj.

Mogu vam reći samo jednu stvar, gdje sam očekivala da ćete se još više razmahati u Glembajevima?

- Recite.

Nekako sam očekivala da će barunica Castelli još više poludjeti kad shvati da ju je stari Ignjac, njezin muž, koji sad leži na odru, opljačkao.

- Ona dođe furiozna na scenu...

Očekivala sam da će biti još furioznija, sa svom tom crvenom kosom... jer novac i jest stvar zbog koje je ona u ‘Glembajevskoj kući’.

- Ona pravi tu grimasu... hoćete je još luđu?

Pa da, podivljalu, jer time se konačno ispunjava i Barboczy legenda, da su svi Glembajevi ubojice i varalice. Stari ju je opljačkao, mladi će je za koji čas ubiti...

- Njoj se sve dogodilo, da. Ali znate što, kad se radi balet, postoji jedan muzički okvir, frame, i ja ne mogu curiti. Moram koristiti muzičke akcente, mislim da ona uleti u pravo vrijeme, sve se to jako brzo dogodi...

U drami ta scena puno dulje traje.

- Da, navikli smo na ono baruničino ‘Što vi hoćete od mene...!’ Tajming je u baletu perfektan, ali, ako hoćete, ja ću joj reći da još više poludi...!

Hvala... dobro, šalimo se. No, ‘Opasne veze’, opet svjetski klasik. Je li vam olakšalo to što je roman u epistolarnom obliku?

- To je komornije djelo, nema dva čina, i lako se isprepleće, ima narativniji tok. Radio sam ga s kolegicom Valentinom Turcu, potpisali smo ga i zajedno ga predložili Krešimiru Dolenčiću, koji je tada bio ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Taj narativni tok ima i ‘Ana Karenjina’. A jedan od razloga uspjeha ‘Ane Karenjine’ je ta melodramatičnost, ta rusofilija, ta lamentacija nad Čajkovskim... ono što su me ljudi često pitali - kako ćeš, Leo, napraviti Glembajeve koji su politička drama? A zašto je ‘Ana Karenjina’ manje politički tekst? To je emancipacija žene u društvu pred Oktobarsku revoluciju, Glembajevi su emancipacija žene uoči Prvog svjetskog rata, razdoblja su iznimno blizu, ovdje govorimo o propasti jedne familije, kod Karenjine cijele jedne civilizacije, carske Rusije.

Erotska studija par excellence, tobože moralistička, zato nam je i film stalno u mislima, John Malkovich, Glenn Close...

- Film je božanstven, tu smo svi naučili tko je markiza de Merteuil, to je generacijski film.

Često se Glembajevi postavljaju s aluzijama na današnje vrijeme, današnje tajkune. Drago mi je što to niste napravili, protiv toga sam jako. Današnjim našim tajkunima nedostaje cijela generacija, a i dvije, u kojima bi netko diplomirao filozofiju na Cambridgeu, pa postao slikar, govorilo se pet jezika, samoubojstvo bilo i statement, a prononsirane lake žene svirale Mondscheinsonatu.

- Možda njihovi praunuci... ovi još ne razumiju razliku između ‘gospode’ i ‘gazde’.

Vaša je biografija bogata, odvija se u cijelom svijetu.

- Joj, nemojte, dosta je bilo biografije...

Gdje ste najviše naučili?

- Učim i dalje. Umjetnost koja ne putuje groblje je mrtvih ideja. Eto, idem sad u Japan. Premda mi sve teže pada putovanje, ali moram, ne mogu se hraniti samo na jednom mjestu. Pogotovo, nas je malo, 4,5 milijuna stanovnika, ne patim od veličine, ali kad to usporediš s Japanom... A naučio sam, normalno, najviše u školi kod Bejarta. Tu se nauči život. Nauči se da nisi poseban, da moraš puno raditi, da nas u baletu ima milijun i da smo svi posebni i zamjenjivi, i da je na kraju važna jedino - produkcija. Ona je u servisu umjetnosti, umjetnost u servisu čovječanstva, to nije big deal, to je običnost. Na kraju, trošimo novac poreznih obveznika... a ja nisam za ‘Glembajeve’ ni potrošio cijeli budžet.

Cijeli život radite tijelom, ponajprije. Za Krležu je tijelo, recimo, Bobočkino, ‘posuda puna dubokih i mutnih strasti’...

- Pa može i plitkih, a svijetlih, ili dubokih, a svijetlih... ne bih ga reducirao na boju i dubinu, to je instrument, to je hram, kad kažem tijelo, ne mislim samo na fizički izgled, kažem i mozak, i zdravo srce, i čista pluća, i um, i razum, i vidjeti, i promatrati, i čuti. Sve te riječi najbolje izgledaju u baletu. Rekao sam nekoliko puta, 2017. godine ne želim slušati kako je ona njega ‘smotala među svoje noge’, hoću gledati te noge.

Kad sam razgovarala s Milkom Šparemblekom, rekao mi je da je pariški balet najbolji na svijetu. Što vi kažete?

- Po mom ukusu je londonski Royal Ballet trenutačno najbolji na svijetu, zato što su se otvorili, bili su jako zatvoreni, kao i pariški balet, samo je pariški imao nevjerojatnog Nurejeva, koji je stvorio cijelu tu generaciju najboljih plesača na svijetu i jako dugo su držali taj status. Oni imaju najbolju školu na svijetu, i dolazi do smjene generacija, to je normalno. To su dva najbolja baleta na kugli zemaljskoj, premda Royal Ballet ima iznimne plesače, marketing, povezanost s cinema line streamovima, turneje, koreografe, jako su otvoreni. Fantastična politika baleta.

Osim krvavog rada, doslovno, otvorenost je uvijek najvažnija.

- Ljudi se boje, zatvore se u svoja četiri zida, boje se usporedbe, misle da su nešto napravili, a možda nisu ništa, upravo protiv te neslobode borio se Krleža... mnogi kažu da se Krleži ne bi svidio ni ovaj prijenos medija, a on se borio upravo protiv takvog malog razmišljanja.

Krleža je, nažalost, dugo mrtav. Valjda ima trbuhozborce. No, mnogo toga je u njegovo vrijeme, pa i njemu, bilo nezamislivo.

- Neke su stvari vječne. Ovo je samo udahnuti Glembajevima još jedan život, i pokazati bezvremenost i moć njegova pisanja. Čak i u ovom vremenu lišenom govora, on apsolutno ima snagu, ne treba ga samo slušati, nego i gledati. Ja sam njegovo djelo gledao i vidio. Još davno.

Mama vam je iz Ploča, tata iz sela Muić, iz šibenskog zaleđa, kraj Stankovaca.

- Šezdesetih, otišli su studirati u Beograd, centar tadašnje države. I ja sam se tamo rodio i živio do druge godine rata, kad sam otišao. A ovo ‘j’ u prezimenu dogodilo se kad je netko, valjda u Beogradu, pogriješio u pisanju.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Beogradu?

- Fantastično, bio sam dijete u centru glavnog grada. Imao sam fantastičnu edukaciju, sve je bilo otvoreno. Razlika između mene i mojih rođaka kad sam silazio na more bila je velika. Oni su svi bili fini, sličnih smo godišta, ali ja sam bio brži, bezobrazniji, drčniji, asfaltiraniji, urbaniji na neki možda čak i primitivan beogradski način...

Što to znači?

- Znači da imate komponente Orijenta, velikoga grada, drukčijeg duha, bazara, da je sve na ulici, i na kraju krajeva, sav je novac išao gore, svi to znamo. Išao sam na engleski, igrao sam folklor, osjećao sam se jako siguran, taj grad je bio velik, lizali smo sladolede, išli na kalemegdane, imali smo planetarij, zoološki vrt, sve. Odrastao sam u glavnom gradu i volio ga. Eto, volio sam čak i Beograd.

Čak i Beograd.

- Odgojen sam da bih živio u dobrom, lijepom, velikom gradu, taj grad je imao smisla dok je bio glavni grad svih tih ljubljana, splitova, bledova... Sad mi je to zaista jedno strano mjesto. Od 1993., kad sam otišao. Nema više u njemu kozmopolitizma, nije to moj sistem, moj milje. Nemam ništa protiv, mogu otići na nekoliko dana, musavo, prljavo, nesigurno, not my world. Znaju organizirati velike evente, to im je ostalo, ali ja volim sjever, sjeverozapad.

Vrućinu ne?

- Vrijeđa mi ljudsko dostojanstvo.

Kako se sad osjećate kad dođete u Zagreb? Stranac ste, niste?

- Pa ja sam se s tim osjećajem pripadnosti davno oprostio. Jedino ovdje odakle sam, pitaju me odakle sam. Moj je govor beogradski, ostat će cijeli moj život. Kad govorim neke druge jezike, onda je to irelevantno. Zagreb je jedna sredina koja se ne nameće, odgovara mi. Moj Zagreb je jedna vrlo reducirana stvar, malo ljudi poznajem, gotovo da ne idem nigdje, nešto u restorane, fitness, imam u Zagrebu lijep stan i to je to. Nisam ono odakle sam, iako znam odakle sam. Ne krijem se ispod zastava i simbola, lako sjednem u avion.

Roditelji su vam u mirovini, mama pedagog, otac psiholog... bili su vam podrška?

- Uvijek, u svemu. Odradili su dva najvažnija segmenta odgoja, osobni potencijal i zeleno svjetlo da radim ono što hoću. Imam sestru, živi u Londonu, psiholog je... adaptirani ljudi.

Adaptirani? Jeste li vi adaptirani?

- A, ne. Ja sam adaptibilan.

Što činite da biste ostali fit?

- Idem u teretanu. Dizanje utega, malo. I idem na pijacu... obožavam pijacu.

Trčite?

- Ne, to je za srce, ne treba mi.

Apsolutno ste najviši plesač kojeg sam vidjela. Kako ste se nosili s tom visinom, mišićnom masom, koje ste uloge plesali, koje su vam najbolje ležale?

- Ma gledajte, radije bih zahvalio članovima autorskog tima. Kostime je radila Manuela Paladin Šabanović, scenu Stefano Katunar, oblikovatelj svjetla je Aleksandar Čavlek, oblikovatelj zvuka Svebor Zgurić i umjetnički savjetnik Vlaho Bogišić. Zahvaljujem i pogonu teatra: krojačnicama, radionicama i tehnici za izuzetan napor i kvalitetu rada u vrlo kratkom roku... Jeste li vi Dalmatinka?

Ne, ja sam iz daljina meglenih i kalnih, iz Krležine Panonije. Iz Slavonije. Zašto?

- Tako... Imate dinarske crte, te jagodice, lijepe.

Hvala. Slavenske.

- A jadna Slavonija, hranila je cijelu Jugoslaviju. A vidi je sada, ponižena, ostavljena, autobusi u jednom smjeru. U Opatiji me služe konobari... sami Slavonci. A druga strana medalje, kad narod bira korumpiranu vladu, onda nije žrtva, nego sudionik. Politika je zaista zabava za prostake, ne bavim se time. Ali mi je žao Slavonije, imam divne prijatelje Slavonce, fine, pitome, normalne.

Slavonija je bila pitoma. Što ćete raditi u Japanu?

- Vodim majstorske radionice i tečajeve. I radim jednu malu predstavu. Nakon ovako velikog rada trebam dalekoistočni mir.

Tagovi

ELIPSO

Najnovije