Hrvatsko glumište mnoge vrhunce duguje slovenskom redatelju Viti Tauferu, jednom od najvitalnijih vizionara regije i europskog kulturnog kruga.
Raskošnih ideja, potkovan znanjem, ludistički razigran do rizika, Taufer se upravo igra s ansamblom Satiričkog kazališta Kerempuh. Ondje proizvodi komediju Richarda Beana “Jedan sluga, dva gospodara“, (pretpremijerni blok počinje 28. listopada, premijera je 4. studenog), briljantnu satiru o predatorima i poniženima.
Prije pet godina ste u HNK Zagreb režirali “Glembajeve”. Možete li ih zamisliti u ključu totalne persiflaže?
- Mogu svašta zamisliti i kazalište podnosi svašta, ali Krležini “Glembajevi” su fina i strašno duhovita društvena, kulturna i umjetnička, kazališna persiflaža... Istina je da duhovno stanje društva ide u smjeru potpune pobenavljenosti pa je ironija i fina duhovitost rijetka riba u toj duhovnoj močvari. I tako kazalište kao aktualnu društvenu kritiku razumijemo sve više jedino na najtrivijalnijoj dnevnopolitičkoj bazi i tu nažalost zapravo nema više mjesta ni ironiji, ni duhovitosti, na primjer, krležijanskoj. Naš zadatak je u umjetnosti da u tom ludilu otkrijemo smisao. Persiflaža “Glembajevih” imala bi smisla ako je u Krležinim “Glembajevima” ne možemo naći. Govorim, naravno, kao stranac kojemu nisu tupili u glavu to kao školsku lektiru. Pa i da jesu, danas sam jednostavno već zaboravio školsku lektiru pa volim ispod plašta i općih i svojih predrasuda spašavati neke vrijedne stvari. Zato se volim ponekad ozbiljno baviti tim klasičnim tekstovima i klasičnim kazališnim formama. Ali to nije slučaj u ovom našem komadu “Jedan sluga, dva gospodara”.
Taj komad, u osnovi još uvijek goldonijevski, potpuno smo osuvremenili. Adaptacijom Dore Delbianco i smještanjem priče u Hrvatsku kao da se išlo i u smjeru naše recentne glembajevštine?
- Goldonijeva Venecija 18. stoljeća kod Beana se pretvara u Brighton 60-ih godina, a mi smo priču postavili u ovo naše vrijeme i prostor. U jednu opatijsku vilu u vlasti jednog hrvatskog budućeg europskog političara, sa sumnjivim vezama, poslovima i prošlošću. Znači, ima tu glembajevskih poteza, taj Glembay očito je jaka hrvatska arhetipska figura. Pa i drugi su likovi prepoznatljivi i arhetipski: korumpirani odvjetnik, a pogotovo glavni lik, čovjek koji ne može živjeti od jedne plaće...
U vašoj predstavi defiliraju oni što “startupovski” kupuju države, kompanije i ljude. Svojedobno ste radili Tarantinove “Reservoir Dogs”, tu fakat treba biti Tarantinovski bezobziran, zar ne?
- Tarantino je zapravo najbezobzirniji kad proizvodi smijeh. Pa smijeh je najrazorniji, najsubverzivniji. Mogu se sjetiti puno više zabranjivanih komedija od tragedija. Filmovi braće Marx mijenjaju svijet čak više od Karla Marxa! Pored toga, ne smijemo zaboraviti terapeutsku ulogu smijeha koju, a pogotovo naši kazališni teoretičari, rado zaboravljamo i zanemarujemo. A znala je to već stara grčka demokracija. Demokracija zahtijeva komediju i obrnuto. Komedija je važno društveno bojište i smijeh je glavno oružje.
U pozadini komada je surova borba za opstanak, pa da nam smijeh ne zastane kao kost u grlu?
- Razumijem dilemu. Ja uglavnom ne volim da publici zastane kost u grlu. Ipak su platili svoje i na meni je da im dam nešto lijepo. A ne kost u grlu. Dobivaju oni kao i mi svoje porcije kosti u grlo svaki dan! Nisu oni svi Glembajevi, a ujedno u svakom od nas nešto je glembajevskog. Terapeutski je smijeh kad se smiješ sam sebi. To važi i za društvo.
Ako se prisjetimo vaših predstava uoči olovnih devedesetih, krvavu destrukciju dočekali ste ludičkim pop-simbolima i travestijom. Trebalo je za takav postupak vraške hrabrosti i rizika?
- A kojeg rizika? Da, kad sam radio prvu predstavu, a to su bile osamdesete, “Klasnog neprijatelja”, u Mladinskom gledališču, svjestan sam bio da može biti problema. I bilo je. Na primjer, na sarajevskom MESS-u je tadašnji direktor od mene zahtijevao da se nešto u igri promijeni. Jedan od likova je bio Bosanac i školski drugovi su ga zajebavali. Nacionalistički konflikt. I on je zahtijevao da to promijenim, čime igra ne bi imala nikakvog smisla. Ili promijeni - inzistirao je - ili nema ništa od predstave na festivalu. Kao, on će izgubiti posao, a ja nigdje neću moći više raditi... Naravno, nisam pristao, nije mi padalo na pamet i igrali smo bez promjena. I dobili nagradu. I proputovali čitavu Jugoslaviju i dosta Europe, istočne i zapadne.