Sjajna je stvar kad naše umjetničko vrijeme, u ovome slučaju glazbeno, može preispitivati ono što mu je neposredno prethodilo. Na to navodi nova operna premijera zagrebačkog HNK (17. veljače) - “Zaljubljen u tri naranče” Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Nikše Bareze, a u režiji Krešimira Dolenčića.
Praizvedeno 1921. u Chicagu, djelo je do nas stiglo 1970., s još jednom splitskom premijerom 80-ih i eto ga opet u Zagrebu s egidom jedne od predstavnica ruske avangarde prvih desetljeća prošloga stoljeća. Nije baš tako, jer glazba je u tom nadasve važnom pokretu imala manje značenje od literature i slikarstva, a još je manje u njemu participirao Prokofjev iako je i on bio na udaru sovjetske kritičke čizme, ali ipak blaže od Šostakoviča, kojega su uspjeli pretvoriti u mučenika režima. Po glazbenom prosedeu Prokofjev je, zacijelo zahvaljujući i razdobljima života na zapadu baš kao i Stravinski, bio i ostao građaninom svijeta (pa i glazbe), raznolik, razbarušen, zagledan i u prošlost i u budućnost podjednako i, svakako, skladatelj najčudnije opere svojega vremena. Ali, ne i najbolje!
Opera, farsa, satira, lakrdija, bajka... sve po malo, ali i ništa od toga. Jednostavno, uglazbljena nemoguća priča staroga Carla Gozzija iz 18. stoljeća, u kojoj su pomiješani melankolični princ zaljubljen u naranče od kojih se jedna pretvara u štakora, zli ministri, vračevi, vještice i ini demoni, a uz sve njih i kolektivni komentatori zvani ekscentrici, praznoglavci, tragičari, komičari itd. Ukratko, sve moguće što se dade utrpati na scenu, s tek jednom sveprisutnom porukom o borbi dobra i zla u kojoj dobro (da li?) pobjeđuje.
O razlozima uspješnosti praizvedbe “Naranči” može se spekulirati, no glazbena scena 20. stoljeća pamti mnogo vrednija djela Prokofjeva poput “Romea i Julije”, “Plamenog anđela”, “Rata i mira” ili “Vjenčanja u samostanu”, da i ne spominjem druge kanonske opere - “Katarinu Izmajlovu”, “Wozzecka” ili “Lulu”, koje je naše vrijeme itekako preispitalo, ne ostavljajući baš nikakve dvojbe u njihovu vrijednost (opravdanost).
U svakom slučaju, danas nam se valja odmaknuti od “optimizma pamćenja”, zaboraviti zagrebačke “Naranče” Koste Spaića iz 1970., i promotriti što je to Dolenčić, osvjedočeni čarobnjak ovakvih opernih spektakala, ovaj put smislio, a Nikša Bareza stavio pod komandu svoje dirigentske palice. “Zaljubljen u tri naranče” kao predstava u cjelini funkcionira tehnički besprijekorno, osobito u glazbenom karakteru izlomljenih vokalnih i instrumentalnih linija koje predvodi općepoznata koračnica. Vješto je konstruirana u minimalističkoj scenografiji i šarenim kostimima Simona Bejera, s neprestanim movingom baš svega što se može kretati, koristi sve moguće pogodnosti rotirajuće pozornice, propadališta, lože, prvi red partera, pa i viseće ljude iz zraka, ali... nije ni vesela, ni spontana, ne izaziva ni smijeh, ni čuđenje, jednostavno je odveć ulickana da bi bila životna, makar i životna bajka.
Veliki ansambl zadatke obavlja bespogovorno, a ipak nešto ne štima jer gotovo svi i svatko djeluju umjetno i usiljeno. Izdvajaju se tek dva komično - groteskna lika: plačljivi bucmasti princ izvanrednog tenora - gosta Michaela Roberta Hendricka - i zbilja komična kuharica Siniše Štroka. Obojica su na pravom tragu ležernosti igre, istodobno zabavni, ali i majstorski upućeni u mogući žanr koji izmiče trivijalnoj komici, dok su svi drugi manje ili više usiljeno naučeni na ono što moraju raditi. Berislav Puškarić, Sofia Ameli Gojić, Ivanka Boljkovac, Davor Radić, Ozren Bilušić i još mnogi drugi, kao i brojne zborske skupine, korektno odrađuju, ali ne i više od toga, a najlošije prolazi Ladislav Vrgoč u najzahtjevnijoj ulozi Truffaldina, koji je jednostavno igralački promašen, a trebao bi pokretati cijelu priču.
Ono što izvođački ne samo da spašava predstavu nego je i čini atraktivnom jest koreografija (manje scenski pokret) Larise Lipovac Navojec i Marija Vrbanca, baš u dosluhu promišljanja koja su 20. stoljeće, pa i s ruskom avangardom, dovela do našega vremena.