Publika zagrebačkog HNK dočekala je, rekao bih, staromodnu predstavu, kakve su se prije mandata Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana ovdje pravile redovito. Naime, “Zimska priča” Williama Shakespearea predstava je u nečemu nedovršena, premda je ukupno uzevši veoma prezentna, laka za gledanje, rekao bih za pristojnije srednjoškolce.
Razvidno je mnogo odrađenog najnužnijeg posla a malo emocija. Režiju je postavila britanska redateljica Polly Tritschler. Međutim, njezin rad dovršavao je šef Drame Ivica Buljan. Engleska gošća zamislila je da se glumi “po engleski”, u određenom tonu, što bliže publici, a što ovdje, s prijevodom Milana Bogdanovića, koji je Branko Gavella tek donekle uredio za scenu, nije moguće postići. Stoga su se glumci, najbolji, koncentrirali tek da iznesu građu. Gluma je odviše formalna, kad i jest formalno dobra, kao u Alme Price, Jadranke Đokić ili Dragana Despota.
Čudna romanca
Shakespeareova kasna petočinka, čudna romanca, u prva tri čina zapravo tragedija, u preostala dva pastorala, s neobičnim, navodno sretnim završetkom, pobuđuje ugodnu nelagodu. Baš tako. Nju je teško iznijeti na scenu. A svakako nemoguće tečno uz ovakav “kazališni” govor i teatralan a statičan mizanscen.
Snovito-mračnu, u geometrijske oblike svedenu scenu Johannesa Schütza, glumci osvajaju odjeveni u izvanredno lijepe, čak skupocjene, ili rijetke odore po zamisli Ane Savić Gecan, čija otmjena slikovitost čini predstavu dramatičnijom i snovitijom nego ostali elementi predstavljenog.
Izuzetni kostimi
U prvome dijelu, koji pokriva sažeta prva tri čina, protagonisti nose gotovo svi tamna odijela, bijele su jedino košulje, i crnu kožu, i sve sugerira zimu i pustoš koja guši strast, odnosno ljubav, a koju naznačuju tek košulja boje crnog vina Paulinina i, poslije, crvena haljina Hermionina.
U drugome dijelu kao da je došlo proljeće. Kožnate jakne boje trule višnje, crvene košulje, svijetloplavi rukavi, haljine s cvjetnim uzorkom, duge, od žućkastog tila. Upada u oči što sad košulju boje crnog vina mjesto Hermione nosi Leont. Možda je ona obilježje dežurnog rezonera? Bilo kako bilo, kostimi drže pažnju, potiču na razmišljanje i estetski su izuzetni. Dragan Despot igra Leonta, kralja Sicilije, silnika nerazumnog, teatralno sigurno. Koliko god ti ovakvu Shakespeareovu romacu skratio na današnju mjeru, opet ostaju slapovi deklamacija i prenaglašenih dijaloga, koji jednostavno postaju svrha sami sebi.
Prizor u finalu
Despot se mnogo troši, uzet će do konca publiku pod svoje, ali dublji trag ne ostavlja. Alma Prica je kao nesretna njegova supruga Hermiona također dala jedu produljenu, utanačenu frazu, jasnu, no hladnu, tako da se doima odviše predvidivom. U finalu je odigrala izvanredan prizor gdje ispočetka ne čini ništa. Radnja kaže da će se vratiti među žive, ali kao kip. Znači, biti na sceni, čak i ne disati, njoj ide lako. Taj je moment najljepši u predstavi.
To “biti” inače je nedostajalo. Tako dakle i Jadranka Đokić, u ulozi Pauline, govori čisto i pravi lijepe ulaze, ali i ona ovdje prije svega, uza svu doličnost, zapravo docira. Taj docirajući ton osvoji publiku a ne razvija se. Livio Badurina kao Poliksen, kralj Bohemije, glumi gotovo isto kako glumi Cleantea u nedavno produciranom Tartuffeu: gotovo ironično popjevava, i on je siguran, ali zapravo rezerviran i ovdje nekomunikativan.
Zapamtio sam odličnog Slavka Juragu u manjoj ulozi sicilskog uglednika Antigona, Luka Dragić kao Florizel u duetu s Lucom Anić, koja pomalo zbunjeno igra Perditu, ne donosi strast.