Da li je Amerika, uistinu, policijska država, kao što tvrdi Sebastian Rudd, protagonist novog romana Johna Grishama “Pravednik” (Znanje, prev. Damir Biličić). Bogati su u njoj sigurni a sirotinja na klupi za osumnjičene, već zbog siromaštva. Kraljevstvo demokracije sada je mjesto na kome je pravda tek čežnja.
Do jučer, za hladnog rata prethodno su tvrdili i pisali propagandisti zemalja-članica Varšavskog pakta, a danas tako zbori rođeni Amerikanac John Grisham (r. 1955), odnosno njegov junak Rudd, obrazovani pravnik, što i mora biti da bi se pojavio u njegovoj prozi. Grisham je, naime, “izmislio” pod-žanr krimića: pravnički-krimić. Znaju to i oni koji su samo gledali “Slučaj Pelikan”, “Klijenta”, “Tvrtku” ili koji drugi holivudski film napravljen po romanima ovog pisca. On je “jedini” diplomirani pravnik u Americi koji se obogatio izvan sudnice, odnosno bez parnice, zahvaljujući pisanju, odnosno žanrovskoj književnosti. Zato se i ostavio odvjetničkog zanata.
Poslije 25 knjiga, glavninom krimića, Grisham je brendirani autor bestselera, prodao je oko 250 milijuna knjiga. Čita se na 50-ak jezika, pa ga je i kod nas izdavalo već nekoliko izdavača. Naime, na hrvatski mu je prevedeno 20-ak romana, pa je jedan je od najprevođenijih i najčitanijih američkih autora.
Sebastian Rudd atipičan je advokat, nešto poput “zgužvanog” bohema kakav je nekoć stajao u bivšem Splendidu, na Zrinjevcu. Prihvaća slučajeve kojih se drugi klone. Za svaki slučaj, nerijetko noći u kombiju, da ne velim kamperu, dok mu stan u neimenovanom gradu zjapi prazan - vjerojatno je to u Virginiji ili Mississippiju, gdje živi autor. Jedini mu je suradnik Partner, jedan tip koga je obranio pred sudom: vozač mu je, tjelohranitelj, pa čak i istraživač. Iza tog B - odvjetnika skriva se propali brak i 10-godišnji sin, koji živi s majkom i njezinom prijateljicom.
Nekoliko prvih dijelova “Pravednika“ labavo su povezani sa “središnjim”, koji slijedi malo kasnije. Ovdje se pripovjedački dijelovi odnose na Ruddove pravničke slučajeve: na obranu tetoviranog mladića, optuženog za silovanje i ubojstvo dviju djevojčica, zatim zloglasnog bosa podzemlja, koji je čekao izvršenje smrtne presude, pa je spektakularno pobjegao. U tom je nizu zanimljiv slučaj ratnog veterana kome su specijalci, greškom upali u dom, razorili ga i ubili mu suprugu. I to zato što se maloljetni susjed, preko-puta koristio njegovim bežičnim internetom za preprodaju droge.
Opsegom najduži, pa stoga i najvažniji jest slučaj u kome Sebastian Rudd brani borca ultimate fighta (Tadeo Zapate). Bijesan zbog poraza u kavezu, da ne velim ringu, Zapate je ubio suca meča s nekoliko teških udaraca. U pozadini njegovog procesa, Rudd se morao pozabaviti otmicom kćeri jednog policijskog inspektora, zato što je u otmici figurirao njegov branjenik, već spomenuti “tetovirani mladić”. Iz te jedne otmice, po običaju nastala je druga: nestao je Ruddov sin. Kratko rečeno, “Pravednik” se “drži” na krajnje napetoj priči s nekoliko “filmskih” planova; odvijaju se i razvijaju pod rukom sjajnog pisca, baš krimić-veterana. Budući scenarist treba tek raspisati gotove scene.
Pravni-krimić zapravo je kapital-realistički podžanr, napisan iz samog trbuha društva. Zorno pokazuje kako u kaznenom postupku presuđuju činjenice koje porota i sudac prihvaćaju, a ne one od kojih se istina sastoji. Upitne procedure, razni utjecaji sa strane, samo su neki čimbenici koji dovode u pitanje pravednost američkog pravosuđa. Stoga je ovaj podžanr kolektivno priznanje da je pravda moguća ali nije neophodna da bi se postigla presuda za ubojstvo ili koje drugo kazneno djelo, da bi društvo funkcioniralo. Velika arbitrarnost pravosuđa omogućuje prav-krimiću dug i bogat život.
Grishamova rečenica srazmjerno je zamršenija u usporedbi s drugim prvacima bestselera; dopušta iskazivanje svojevrsne društvene teorije. U njoj pojedinac, poput Rudda igra važnu ulogu, pogotovo kada je ovako kritički nastrojen. Njegovu karakteru snagu pridodaje pripovijedanje u prvom licu. Početak “Pravednika” podsjetio me na Spillanea, kod koga govori detektiv a ne odvjetnik, premda ovaj Grishamov ima dosta nestašnih sklonosti. U budućnosti, tko zna, Sebastian bi mogao postati detektiv, jer krimić je prevrtljiv kao i polusvijet o kome govori, kao i mi koji ga rado čitamo.