REPORTAŽA

Dok u Hrvatskoj prijevodni self-help autori izgledaju kao zaposlenici u salonu za automobile, u Beogradu zvijezde ovog žanra nema bez brade i mantije

Saša Sarčević

 

Čitatelja koji dolazi iz Hrvatske ništa ne može u potpunosti pripremiti na Beogradski sajam knjige.

U Hrvatskoj, dakako, postoje sajmovi knjige. Postoje i sajmovi koji imaju ugledne goste. I u Hrvatskoj, sajmovi su poput srčane pumpe koja u godišnjem ritmu upumpava život u polumrtvo izdavaštvo. I u Hrvatskoj se svjetina sjati na Interliber, ljudi nahrupe kao da sutradan neće biti ni knjižara ni knjiga, a škole i ustanove na sajam autobusima dovode djecu iz provincije. I u Hrvatskoj, nakladnici od toga žive idućih šest ili sedam mjeseci.

Beogradski sajam knjige sve je to, ali mnogostruko veće i luđe. Beogradski sajam knjige - kojem u nedjelju završava 62. izdanje- prostire se na trideset tisuća kvadrata u pet hala beogradskog velesajma na istočnoj obali Save. Na sajmu sudjeluje 450 izdavača, uključujući i inozemne paviljone, od združenog paviljona hrvatskih izdavača, paviljona Irana, Ukrajine i Rusije. Riječ je o sajmu koji se i po prostoru, i po masi ljudi koja kroz njega protutnja, i po količini programa koji se na tekućoj traci odvijaju u tri prezentacijske dvorane, čini nemjerljivo većim ma od kojeg hrvatskog pandana. Ujedno, taj sajam u sebi najbolje otjelovljuje sve paradokse današnje Srbije i Beograda, zemlje i grada razapetih između (bivše, a dijelom i sadašnje) važnosti i veličine, te između tranzicijskih lutanja i budalaština.

Star sistem

Ovogodišnji 62. beogradski sajam - za početak - imao je listu gostiju pred kakvom bi mogla pokriti uši svaka hrvatska književna manifestacija, uključujući i najveći mamac za književne goste koji Hrvatska ima, a to je sajam u Puli. Samo središnji ovogodišnji program sajma, program “4 zemlje, 1 jezik” posvećen njemačkom govornom području, doveo je u Beograd prvorazrednu reprezentaciju književnosti njemačkog jezika. U Beogradu su bili i govorili među inima Vladimir Kaminer, Ingo Schulze, Karl Markus Gauss, te nobelovka Herta Mueller.

 

Ova posljednja već je drugog dana sajma izazvala i svojevrsnu buru, kad je na književnoj večeri u Jugoslovenskom dramskom pozorištu rekla da bi i danas podržala NATO-ovo bombardiranje 1999. te da je Srbija sama skrivila svoje nevolje. Nakon te večeri, na nobelovku je bilo puno povika u Beogradu, a otvorenim se pismom javio i sveprisutni Emir Kusturica koji je napisao kako je umjesto Mullerove Nobela ionako morao dobiti - Handke.

Gosti njemačkog programa nisu jedini strani pisci prisutni na sajmu. Bilo ih je još sijaset, od inozemnih slavista, preko niza istočnoeuropskih pjesnika do autora skandinavskih krimića.

Bilo kome tko dolazi iz Hrvatske, mogu samo zazubice rasti na svojevrsni “star-sistem” koji (još uvijek) u Srbiji postoji oko književnosti. Noviteti suvremenih pisaca reklamiraju se jumbo-plakatima, čak i osrednji pisci srednje generacije tu su sa sabranim djelima u više tomova, sajamski prostor prepun je billboarda mlađahnih, naočitih književnica koje sve izgledaju kao križanke Nives Celzijus i Seksi Saške koje je u Modriči reketarila razbludnog župnika. Jedna od najpopularnijih srpskih prozaistica Ljiljana Habjanović Đurović - romansijerka koja je prodala 200 tisuća knjiga i koju zovu “srpskih ženskim Coelhom” - imala je sama vlastiti štand na kojem nudi desetke svojih romana, a svi prilazi sajmištu okupirani su desetinama jumbo plakata koji promoviraju ovu autoricu ljubavnih romana s prstohvatom pravoslavne duhovnosti.

A što se duhovnosti tiče - Vigilare i U ime obitelji mogli bi samo zavidjeti statusu koji ona ima na beogradskom sajmu.

Morrison i manifest

Sajam je prekrcan štandovima pravoslavnih parohija i eparhija (uključujući i dalmatinsku), svoj štand ima čak episkop Nižnjeg Novgoroda, a po sajmišnim reklamnim panoima reklo bi se da u Beogradu najbolje prolazi hrišćanski self-help.

Dok u Hrvatskoj prijevodni self-help autori izgledaju kao zaposlenici mjeseca u salonu za prodaju auta - ljudi blistavog osmijeha koji vam ne bi podvalili ruzinavu šasiju - u Beogradu nije tako. Tamo self-help zvijezde nema bez brade i mantije, štandovi su preplavljeni duhovnim bestselerima, a njihovi autori najčešće su ruski i bjeloruski monasi.

Taj sloj pravoslavnog self-helpa samo je dio zabavnog, ali povremeno i zastrašujućeg idejnog galimatijasa koji prevladava na beogradskom sajmu. Taj sajam kao da je utočište tranzicijskih ludosti koje se u sedam dana sliju na jedno, usko mjesto. Štand do štanda guraju se Jim Morrison i Nikolaj Velimirović, memoari informbiroovaca i fašistički filozofi poput Juliusa Evole, Komunistički manifest i knjige koje zagovaraju obnovu aristokracije. Već na ulazu u sajam dočekuje vas plakat za Šešeljevu izdavačku kuću Velika Srbija d.o.o.. Šešelj – neopisivo produktivni skriboman - na sajmu prodaje desetke svojih tomova, a tipični, ujedno i najbizarniji naslov je - recimo - knjiga pod naslovom “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”.

Saša Sarčević

A netom što prođete ispod bilborda za “projekat veštačke nacije” i razgrnete se kroz gužvu između štandova pravoslavne duhovnosti naići ćete na štand izdavača koji objavljuje Staljinovu enciklopediju. Na štandu se osim knjiga nalazi i golemo, pozlaćeno Staljinovo poprsje, a malo dalje je i nekakav čovjek u crvenoarmejskoj uniformi s brkovima koji s vidno ruskim akcentom utjelovljuje sovjetskog vođu.

Teorije zavjere

U tom metežu ideologija, pseudohistorijskih mistifikacija, teorija zavjere i okultnih misli lako se zagubiti pa ne primijetiti da su tu izišle i knjige ozbiljnih pisaca. A bilo ih je, uključujući i novitete novijih srpskih prozaika. Tako je Marko Vidojković predstavio svoj novi roman “E baš vam hvala” koji se zbiva 2017. u paralelnoj, utopijskoj Jugoslaviji, a koji je i u Hrvatskoj objavio Jesenski i Turk. S novom je knjigom na sajmu stari hrvatski znanci Svetislav Basara, kao i bivši postmodernist iz 80-ih, a kasnije političar Predrag Marković koji je objavio “Zaborav ništavila” - svoj prvi roman nakon 28 godina. Tu je i Vladimir Kecmanović, autor romana “Top je bio vreo” i mlada zvijezda nacionalističke književne scene. Objavio je prvu zbirku priča “Kao u sobi s ogledalima”, komad pozerske i jeftino bombastične proze koja iza prvoloptaškog, SMS-stila skriva lošu tezičnost i duboku nezainteresiranost za likove.

Svaki list ima lice i naličje, pa tako i poredba hrvatskih i srpskih književnih prilika. Koliko god ideološko mahnitanje i u nas doživjelo opasan come back, teško mi je zamisliti Interliber sa Staljinovom bistom, bilbordima koji reklamiraju “proiekt umietne serbske nacije”, jumbo-plakatima s mislima katoličkih ispovjednika ili posterom Juliusa Evole nasred velesajamske hale. S druge strane, u Hrvatskoj se ne možete oteti dojmu da i knjiga, i sve oko knjige zapravo nikom u biti više nije važno.

Na sajmu u Beogradu taj dojam - sigurno nemate.

ELIPSO

Izdvajamo