ZBIRKA PRIČA

Dorta Jagić: Njezine junakinje ne spašavaju prinčevi već obični gospodin Klopka

Dorta Jagić autorica je četiri pjesničke zbirke, dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike i nagrade na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj, redateljica u studentskim kazalištima, povremeno i putopiskinja i esejistica.

No, njezin transfer u kratku prozu, koji se dogodio još prije tri godine zbirkom “Kičma”, također nije prošao neopaženo - za tu je zbirku dobila nagradnu stipendiju Nezavisnih nakladnika i Austrijskog kulturnog foruma.

“S tetovažom nisi sam”, njezina je druga zbirka priča. Proza Dorte Jagić, prije svega, ne spada u “bučnu” i “stvarnosnu” prozu, niti je njezina nakana šarmiranje na prvi dojam.

Detalji običnosti

Njezina je proza prije svega proza pjesnikinje koja u životnim sitnicama, detaljima običnosti, pronalazi dovoljno zanimljivih i znakovitih detalja da oko njih isplete priču, crticu, autobiografski zapis, bez presinga čvrste fabule i tendencije za dužim proznim formama. Njezine su junakinje (a o njima je prije svega riječ) usamljene i ponekad nesretne, njihovi se snovi ponavljaju, dnevnici pišu, a prinčevi se obično ne pojavljuju, već se umjesto njih povremeno susretne pokoji “najkrhkiji vozač kamiona na svijetu” ili obični gospodin Klopka. Junakinje ovih priča (od kojih neke, osobito one na početku knjige, funkcioniraju kao prepoznatljivi autobiografski zapisi), kao i priče same, ne žive u nekakvim izoliranim svjetovima, dapače.

Njihova je pozadina izgrađena na temeljima pomne socijalne osjetljivosti vremena u kojem živimo, pa njihove frustracije proizlaze i iz stanja nezaposlenosti, dugogodišnjeg podstanarstva, besparice, besmislene birokracije i konvencija, čak i aktivističkog čina pobune koji nitko ne prepoznaje. Odnos roditelja i djece osim socijalnog, unosi i tematiku generacijskog jaza koji postaje jezgrom nekih od priča.

Ironični odmak

No, sve te svakodnevne sitnice i često unaprijed izgubljene bitke da se ostane drukčiji, individualac, predočene su kroz unutarnje nemire likova i obojane “teškim bojama” vanjskog svijeta, mirisima i mijenama prirode, kulturološkim referencama i svime onime što ove kratke proze u jednom dijelu približava poeziji u prozi. U svemu tome Dorta Jagić ostavlja si slobodu da bude duhovita, a ne očajna, ironično odmaknuta i zapravo - kad je već to u svim drugim segementima gotovo nemoguće, barem u ovom književnom prostoru - posve svoja.

plus 5 pitanja:

Proza je navodno mnogo ozbiljniji posao od poezije

Možda se varam, ali pitanje zvuči predapokaliptično za poeziju, u smislu: izumiru li pjesnici u Hrvata?

Istina je da se u našim redovima zbiva sve češće mutiranje u prozaike. Sirenski zov proze kod mene je uvijek bio tu nedje, godinama sam priče pisala bez namjere za ukoričavanjem, a onda sam se prepustila. Valjda se, nerado to priznajući, želimo i mi albatrosi malo spustiti na zemlju, među važnu i ozbiljnu čeljad, a proza je navodno mnogo ozbiljniji posao od poezije.

Za svoju prvu zbirku priča “Kičma” sami ste ustvrdili da je dijelom autobiografska. Kako je s autobiografičnošću u ovoj novoj?

U novoj knjizi udio tih zahvalnih sirovina je nešto manji, ali su neizbježno i dalje tu. Iskustvo mi je pokazalo da u pisanju ne možeš pobjeći od vlastite sjene. Čini mi se da je svako pravo pisanje, između svega ostalog, barem donekle autobiografsko. I terapeutsko.

Traume i frustracije svakodnevice kod vas su odjevene u neko drukčije prozno ruho, ali prizor za šankom prokomentirat ćete sa “stvarnosna proza”. Ironija?

Da, na jednom pomalo zajedljivom mjestu u priči Poslanica usamljenoj ženi moj se lik naslanja na kvartovski šank s pelinkovcem, bježeći od žene koja ga sama čeka doma. Rekla bih da je ta šankerska “stvarnosna poza” postala prepoznatljivom slikom za “stvarnosnu prozu”. Moram malo zezati tzv. stvarnost.

Uglavnom pišete o ženama, obrazovanim, 30+, čak upućujete Poslanicu usamljenoj ženi - čitam li ja to zrnca feminizma?

Žene su mi intrigantnije za ono što me zanima u pisanju zbog svoje finije, intuitivnije psihofizičke strukture, raznovrsnih izazova uloga i tereta društvenog (mal)tretiranja. Iako nisam feministkinja, bliske su mi ideje kršćanskog feminizma, i upravo radim na Rječniku bliblijskih žena.

“Genijalno, zakučasto, poetično” - to je ideal kojem težite u pisanju?

Čini mi se da je tako. Ovo vaše jednostavno nizanje ideala pomoglo mi je da ih i sama prepoznam kao takve. Upravo te odlike, uz humor, volim pročitati u djelima meni najdražih pisaca. Najradije pišem tako da čitatelj moje priče može pijuckati polako, uživati u njima kao u nekom dobrom konjaku.

Najčitanije