Kada bi trebalo opisati 80-te u umjetnosti, moglo bi se reći da je ono bilo vrijeme časopisa i biblioteke Quorum, u izdanju Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske. I omladinsko-novinskog istupa likovne avangarde ( Tomislav Gotovac, Vladimir Dodig Trokut, Grupa šestorice), prvenstveno u Studentskom listu.
Korijen mladosti
Među brojnim književnim autorima, kakvi su bili Mate Bašić, Edo Budiša, Stanislav Habjan, Mladen Kožul, Borislav Vujčić i drugi, izdvojio se Edo Popović. I to knjigom priča “Ponoćni boogie” (1987), čijem su nedavno ponovljenom izdanju (Oceanmore) pridružene još dvije kasnije knjige Popovićevih priča: “San žutih zmija” (2000) i “Tetovirane priče” (2006), te se novoizašla knjiga stoga i zove “Ponoćni boogie i druge priče”.
Pa dobro, po čemu je “Boogie” kultna knjiga, ako već ne po potrebi da se naša socijalistička prošlost prevede u reklamne slogane umirućeg kapitalizma? To je očigledno već iz piščeva Predgovora novoj knjizi, pa i po fotografijama u njoj, koje podsjećaju na ono davno minulo desetljeće. Na njima se, mimo njemačkih pisaca, pojavljuju fotke dvojice Popovićevih kolega, pisaca Branka Maleša i Borivoja Radakovića. A fotka urednika i pisca Branka Čegeca posredovana je fotokopijom pisma koje je uputio Popoviću 1983., dok je ovaj služio vojni rok u JNA.
Možda spomenuta trojica nisu presudne osobe hrvatske kulture onoga vremena, ali presudne su za nešto što smo parolaški zvali omladinska subkultura. Čegec je uređivao časopis Quorum, a Radaković se kao urednik u Oku tukao za tadašnje marginalce, za one koje je Maleš opisao semantičkim konkretistima, a neki drugi pjesnicima jezičnog iskustva, i Severovom djecom.
U korijenu mladosti o kojoj piše Edo Popović pouzdano stoji Pero Kvesić sa svojim “Uvodomi u Peru K.” (1975): on se vozio u zadnjem jutarnjem tramvaju s Okrugljaka, ali kao književni lik “Pero Kvesić”, nasljedujući klapu krugovaša i klapu MGM (Majdak, Glumac, Majetić). Potom je došao na scenu Popović, pa su se svi začudili: “Gle Popovića, opet je popizdio!” Na kraju desetljeća, Radaković je kao zvonar zazvonio neznanom junaku punk-epohe.
No, za razliku od Kvesića, Edo Popović pozabavio se Novim Zagrebom, tamošnjim dečkima, i samim sobom, ali isto tako Muensterom, kamo su oba Popovića - građanin i knjižni lik - odlazila nadograditi džeparac. Ako su drugi počeli zidati urbanu prozu naše uske varoši, od samog Matoša i Majera nadalje, onda ju je Popović prenio poput Holjevca u dojučerašnje polje, do placa u Utrinama.
Bedževi onog vremena
“Ponoćni boogie” načičkan je, zapravo, bedževima onoga vremena, osamdesetih, od rock-bendova do filmova i knjiga. Ako pionirska kritika Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka nije uspjela artikulirati tinejdžersku subkukturu, ova se probila u književnost među recima, pa i u same retke, zahtijevajući od publike određeni prag razumijevanja. Tada uspješni pisci s hitovima tzv. visoke proze - Veljko Barbieri (Epitaf carskog gurmana), Pavao Pavličić (Večernji akt), Goran Tribuson (Snijeg u Heidelbergu), Dubravka Ugrešić (Štefica Cvek u raljama života) itd. - lako su se dijelili od quorumaša baš po takvim “bedževima”, proznim i vremenskim amblemima.
Što je čitao
Kod Popovića postoji Tom Waits, ali Presley baš ne. Ma, posredno on spominje Marqueza i “Casablancu”, no četiri je godine čitao isključivo: “Sportske, Kamova, Viana, Jesen srednjeg vijeka ( Huizinga), Celina, Princip nada ( Bloch), Texte de RAF (Crvene brigade), Handkea, Devet priča ( Salingera) i Rakovu obratnicu ( Millera)”. I tu bi trebalo potražiti njegovu pripovjedačku poetiku, koja ne mari za kontinuitet i koherentnost, već se temelji na fragmentu i na začudnoj poveznici: paraboličnoj metafori, kojom može poantirati i razriješiti sve što poželi.
Tkogod bi mogao reći da Popovićeve priče govore o tipu, “Popoviću”, koji ide s jedne ženske na drugu poput bumbara, a između njih otvara pivu i za cijeli mu svijet puca k. Pisac je od socijalističkog omladinca napravio antiheroja koji pored živog komada izvodi “drkicu”. Drugim riječima, zagrebao je po sjenama grafita po novozagrebačkim pothodnicima i ondje otkrio baš to čime se književnost bavi u boljim trenucima, dakle međuljudske odnose. Izgleda plitko, ali meni nije: doselivši se iz Livna ili s Trešnjevke stanovnici Dugava nisu postali ni manji, ni lošiji ljudi.
Popović je rijedak spisateljski svat koji započne kratku priču o nekakvoj ženskoj da bi je pretvorio, zatim, u sasvim drugu dilemu: je li ovo fikcija ili fakcija (Pjesma zaboravljenog telefona). Cura može biti Nana ili Snježana, ali pripovjedač, on je uvijek jedan te isti: Popović. Njegova bolna iskrenost prema čitatelju prelazi svaku mjeru.
Tri p
Pokazao je, s druge strane, da čovjek ne mora biti sredovječan da bi postao dosadan. Naime, takav može biti i mladić. Samo ponekad on zasladi pivo, pimpek i punk Wendersom i kakvim sličnim društvom. Spomenuta 3P Popovićev su opis “lošeg jutra u Novom Zagrebu”.
Na kraju, je li sva razlika hrvatske proze 70-ih i 80-ih jedino u smrti velikog vođe, Josipa Broza Tita? Pa je gubitak vrhovnog autoriteta, pa makar i iluzije o njemu, pridonio mogućnosti da “bezidejni” student, nekakav “Popović” krene u borbu za novu buržoaziju.
Dakako, protagonist “Boogieja” ući će u rat za nezavisnost s plemenitim idealima, no kad se nađe u rovu, u kasnijoj priči “Ispod duge”, u njemu će ponovno otkriti 3P, i ništa više. Sve drugo ostati će zlo na koje “Edo Popović” nikada neće pristati. I bunit će se protiv njega svojim kasnijim knjigama.