Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, žrtva njihovih omraza i izdaja. Otac se iz Trojanskog rata vratio s proročicom Kasandrom. Majka ga je dočekala s ljubavnikom Egistom, banalnom testosteronskom muškarčinom. Egist, uz Klitemnestrino asistiranje, ubija Agamemnona i postaje gospodar doma. Klitemnestra križa prethodnu obitelj, svoju djecu, Oresta i Elektru, tjera od sebe i započinje novi život. Sve prethodno bit će zaboravljeno, ona će si roditi nove sinove i kćeri, stvoriti novi život i drukčija sjećanja. Elektra tako ostaje bez oca i biva izbrisana iz majčina srca.
Na sam Božić, po gregorijanskom kalendaru, godine 2016, u beogradskom Narodnom pozorištu gledao sam “Elektru”, po dramaturškoj redakturi Danila Kiša, a u režiji Ive Milošević. Dobra, važna predstava, s kojom je, simbolično, započeo novi životni ciklus, dani su bivali duži, preko leđa zimi stizalo je proljeće…
Osam godina kasnije, ne prepoznavši se u prvom pogledu, Elektra i Orest susreću se na očevu grobu. Tu ugovaraju osvetu. Ubit će majku i njezina novog muža. Elektra žudi osvetu, njezino je srce užarenije od Orestovog. Brat je u ovoj legendi, u dramskim komadima nastalim po njoj, a onda i u jednoj porodičnoj priči, sporedni lik, antagonist, izvršitelj tuđe volje.
U legendi, kao i u Eshilovim i Kišovim interpretacijama, postoji zanimljiva simetrija između dva slučaja iz crne kronike: Klitemnestra je inspirirala Egista, Elektra je inspirirala Oresta. Orest je, kao i Egist, slab lik, žrtva sudbine, iako je od njega mnogo simpatičniji. Elektra je, kao i njezina majka, pokretač velikog zla, ali obje za to zlo imaju dobre razloge. Kćerina priča istovjetna je priči majke: ni jedna ni druga nisu se mogle suzdržati od osvete.
Naime, i Klitemnestra se svetila Agamemnonu, tom slavohlepnom vojskovođi, ratnom pobjedniku i do danas neporeknutom vladaru svijeta, kojemu je, međutim, mnogo važnije bilo što misli i osjeća onaj zadnji apologet njegove slave, važnije mu je bilo i što mislim ovaj današnji ja nego što ga je bilo briga za ženu i djecu. Njih njegova slava nije obasjavala, nego su se mrznuli u njegovoj sjeni. Svojom je hladnoćom povrijedio Klitemnestru i ona mu se osvetila na jedini način koji joj je stajao na rasplolaganju.
A Elektra će, kada se jednom susretne s majkom, koju će malo zatim Orest okrutno pogubiti, Klitemnestri reći nešto što je, zapravo, vrlo slično. Nije njoj, kćeri, najgore to što joj je mater ubila oca, nego to što je brata i nju potjerala od sebe, što ih je ukinula, poništila, izbrisala. I to je njezin motiv za osvetu. U odnosu na onaj koji je vodio Klitemnestru kada je planirala Agamemnonovo umorstvo, motiv njezine kćeri utemeljeniji je samo zato što je drugi po redu. Iskustva svijeta se akumuliraju, zlo se sjeća prethodnog zla, osveta koja liježe na osvetu ima još veće emocionalno ako ne i moralno pravo.
Priča o Elektri strašna je i krvava. Najkrvavija od svih priča. Ispunjena je ludilom, manijom progonjenja, Srdama koje nasrću na Oresta koji sasvim izgubi razum. Iva Milošević je u svojoj predstavi vrlo mudro i ispravno izbjegla prolijevanje krvi. Ono najstrašnije zbilo se prije i poslije toga. U Elektri sam pokolj djeluje skoro umirujuće po savjesti publike i rodbine. Ništa savjest tako ne rastereti kao horor, pokolj, ludilo… Ovako, bez krvi, ostaje nam saznanje da osveta nije izbjegnuta. Nijedna osveta u našoj povijesti, kao ni u Elektrinom životu, nije izbjegnuta.