Novu knjigu eseja pjesnik Marko Grčić (r. 1938) naslovio je 'Muzej na Medvjeđoj planini' (DHK). A iza metaforičkog naslova sakrio je, dakako, Medvednicu.
U knjizi je sabrao književne i duhovne “kosti” prošlosti “analogne” onima drevnog medvjeda u Prirodoslovnom muzeju, u Zagrebu. Na razini konkretnog, naslov govori o paru njegovih prijatelja s kojima je šetao Zagrebačkom gorom, a koji su namjeravali osnovati opipljivi muzej u toj planini.
Zajedno s njima, odmarajući se u Hunjki, Grčić kao da je bolje razumio više od šest desetljeća zagrebačke i hrvatske kulturalne prošlosti, kojoj je i sam itekako doprinio. Vrlo jasno, a na više mjesta, pisac govori o “mojoj mladosti” - esej o Kierkegaardu - i o “mojoj generaciji” - esej 'Istočni divan' - svjesno spašavajući od zaborava fragmente prohujalog duhovnog mozaika.
Nimalo slučajno, Grčić u prošlost kreće iz sadašnjosti, s nedjeljnog buvljaka na Britancu, na kome je našao jednu svoju knjigu, prijevod J. L. Borgesa 'Pjesme i druga istraživanja' (1979), koju je posvetio “jednom kolegi”. Kolega je, u međuvremenu, umro, a sveščić je dospio jednom bukinistu i natrag u ruke ko-autoru - Grčiću.
Na istom mjestu Grčić je pronašao 'Ex Ponto' Ive Andrića, prvo izdanje (1918) “s autorovim potpisom, kao dar Mihovilu Nikoliću”. Ovakva izdanja mogu se kupiti, kod nas, za “desetak kuna”. U velikim pak kulturama imaju “status inkunabula”. Te bi ovaj Andrić koštao između pet i deset tisuća dolara.
Tamo, na licu mjesta, “kao i u cijeloj našoj kulturi”, svako “Zašto” Grčiću se učinilo kao potpun anakronizam: “Ukratko, kad zrelo promislim, mogu i sam sebe otpisati kao anakronizam, i to ne samo zato što bi me pregazilo vrijeme nego više stoga što me, kao i druge suvremenike, samljeo prostor”.
Nekom vrstom “sveca zaštitnika” ambijenta na Britancu proglasio je Vladimira Dodiga Trokuta, osnivača Antimuzeja. Ako “ondje povijest doslovce leži u prašini”, onda je to prašina svih nas i naše kulture. Te je i sam Grčić suradnik u hrvatskom antimuzeju, stvarajući sliku ovog kulturalnog trenutka prema vrijednostima uličnog sajma, koje nisu “šire”, da ne velim državne, ali ih lijepo odslikavaju.
Grčić ne bi imao rijetku širinu, kakvu ima, kad brojnim zaboravljenim i “jeftinim” naslovima i piscima ne bi pridružio one koji i danas “čuvaju tragove najstarijih hrvatskih identitetskih fantazija”. A to su one o iranskim korijenima. “Danas bizarni prizor (takvih knjiga) budi žal za prohujalim vremenom, a u doba kad se zbivao imao je nesumnjivu političku važnost”.
Bilo kako bilo, Grčić vjeruje da bi od književnih moda, koje je proživio, trebalo sačuvati bar neke i bar neke osnovne misli. Podsjetio je, u jednom eseju, na privlačnost Kierkegaarda, na njegov 'Dnevnik jednog zavodnika', koji je u Zagrebu bio popularna kazališna predstava i TV drama (glumio ga je Zlatko Vitez). Taj je filozof primamio mnoge mlade ljude u vrijeme Grčićeve mladosti, pa i ovog recenzenta, “možda zato što je još čujna njegova nerečena optužba u lice hipokriziji vremena”.
S druge strane, u eseju o Tinu Ujeviću esejist se pita zašto Ujević nije Hrvatskoj ono što je Burns Škotskoj, Yeates Irskoj ili Prešeren Sloveniji. “Ujević, ako izostavimo njegov imotsko-vrgorački zavičaj, barem do sada, nije postao sastavnica hrvatskog kulturnog identiteta”. A taj je identitet zrcalo koje povezuje ove raznorodne Grčićeve eseje u jedinstvenu cjelinu. I potragu.
U 'Istočnom divanu' Marko Grčić je rekonstruirao ono davno vrijeme 70-ih, kada je svatko tko nije pročitao 'Siddhartu' bio neobrazovana budala. A što je bilo donekle pretjerano, kao i danas kad se time kite oni koji nisu pogledali kakvu novu HBO-ovu TV-seriju. “Demijan” se mogao propustiti, ali spomenuti roman ne; sve su to bili naslovi koji su posredovali jedan Drugi i drugačiji svijet.
Tada su Filip Vezdin, Čedomil Veljačić, Svetozar Petrović, Mislav Ježić i nadasve Radoslav Katičić izrasli u svjetionike drugačijeg poimanja “nepromjenjive” stvarnosti, pa i socijalizma, ako se hoće. Marko Grčić prisjetio se većine, spominjući, k tome, književnog nobelovca Jasunari Kavabatu i Sun-Tzua, prvog holivudskog autora. Ali, izostavio je - katedru Indologije, koja je isto tako svjedočila o živom interesu za Drugo i Druge. Za razliku od danas, kada buvljak potvrđuje opću nezainteresiranost za sve, pa i za sebe same.