Štošta zanimljiva zbilo se 1932. U Budimpešti, razočaran svijetom, mladi pijanist Rezs Seress jedne prosinačke nedjelje sklada ”Szomorú Vasárnap”, tugaljivu himnu samoubojica i drugih nepopravljivih melankolika, što će je kasnije, u malčice razblaženijoj verziji, pod naslovom ”Gloomy Sunday” Billie Holiday učiniti evergrinom.
Krležin središnji roman
U sumornom Zagrebu pisac Miroslav Krleža iste godine objavljuje svoj, kako mu književna znanost rado tepa, središnji roman “Povratak Filipa Latinovicza”, zbog kojeg si, koliko se zna, srećom nitko nije oduzeo život (ne računamo li njegove suicidalne likove). Ipak, neki destruktivan poriv u oba djela navodi na razmišljanje, pisanje, spajanje nespojivog, a onda, bar u mom skromnom slučaju, i na slušanje starih punk-hitova, kakav bijaše “Shot by Both Sides” danas već pomalo zaboravljene britanske grupe Magazine. Zašto Magazine, pitat će sad netko? Možda zbog zahtjeva za “ponovnim pisanjem svih knjiga”, što ga na jednom mjestu u pjesmi postavlja pjevač Howard Devoto, a možda i zbog stiha “što je legalno, to je i stvarno”, jer taj slogan je, koliko se zna, još 1820. u svojim Osnovama filozofije prava filozofski mrvicu dorečenije ispalio Georg Wilhelm Friedrich Hegel.
I eto, to bi, ukratko, bili sastojci od kojih je valjalo umijesiti roman, te ga po vađenju iz pećnice garnirati i jednom predivnom slikom Miljenka Stančića, koja se, gle čuda, zove “Filip Latinović”.
Lasićevi zapisi
Filip Latinovicz/ć, slikar u krizi, sudbinski neurotik i zapravo posljednji logički izdanak loze falšpilera i ubojica komercijalna prezimena Glembaj lik je koji će, možda najtvrdoglavije u hrvatskom književnom korpusu, nadživjeti godinu svog ukoričavanja, zadajući glavobolje pustim generacijama indolentnih srednjoškolaca, pa ću se tako prisjetiti i vlastita odgovaranja gimnazijske lektire, koje je, profesorskoj interpretaciji za volju, iziskivalo da se u podtekst romana upiše više Freuda nego što bi ga, ruku na srce, uopće mogao podnijeti čovjek s toliko malo istinske edipovštine kao Filip.
Jer ako je Filipa - osim majke, Bobočke i napasnog Kyrialesa - na duhovnom/ duševnom planu nešto zaista mučilo, to svakako nije bio Freud, nego Hegel, bilo dok je s obijesnim Grkom vodio jalove razgovore o “oduhovljenju materije”, bilo kad ga je isti taj Grk, ovaj put u liku sâmog nečastivog, kao Kamila Gregora na brodu za Solun gnjavio neodrživošću romantičnog idealizma.
Isti takav Grk dogodio se, uzgred, nešto ranije i izvjesnom Severinu Kusiemskom, koji je, kao glavni lik novele “Venera u krznu” Leopolda Sacher Masocha, što pod vlastitim, što pod ropskim imenom Gregor (!) u služenju mramornom idealu ženske okrutnosti tražio izlječenje vlastita srca. I da, Grk mu je dobrano poljuljao vjeru u hegelovski intaktan umno-zbiljski svijet i to bičem. A ima li romantičnijeg i uzaludnijeg idealizma nego kad na krilima Hegelove tvrdnje o umnosti zbilje i zbiljnosti uma, odnosno, hoćemo li, dijalektike gospodara i sluge, uvjerimo sami sebe da sve oko nas, uključujući i nas same, ima smisla.
Dvadeset i tri godine “Krležin Filip“ priprema se za povratak, dvadeset i tri nejasne vremenska odsječka “moj Filip” provodi u Vrapču, a bome dvadeset i tri godine i žitelji ove napaćene zemlje grcaju tobože dobrovoljno u umobolnici tranzicije. Sado-mazo? Svakako! Što je, pak, Krleža mislio o svemu tome, otkrivaju nam “Autobiografski zapisi” Stanka Lasića: “Uvijek me je boljelo kad bih sretao znance, kolege i prijatelje što su utopili svoje nadarenosti u nevoljama koje kao da su sami izmislili i izabrali. Krleža mi je tu pojavu tumačio formulom koju je izricao polu šaljivo polu ozbiljno. Tvrdio je da postoji trovrsni mazohizam, dragi Lasiću, svatko izabire svoju bol u kojoj će uživati čekajući da ga ona uništi. U našoj su kulturi najčešće tri: žena, alkohol, politika. Što ćete vi izabrati da ne biste podnijeli odgovornost i napor?”
Fatalni motiv
S ovom rečenicom nitko se neće rado složiti, ali Filip Latinović, to smo svi mi i možemo ga dovijeka pisati, nadopisivati i nanovo izmišljati, a da se u osnovi životnog osjećaja, koji je u nas ipak dubinski mazohistički, ništa bitno ne promijeni.
Iskreno se nadam da će “Povrataka Filipa Latinovicz/ća” na ovim otužnim meridijanima biti još. Jer, s Nietzscheom i bez njega, ne preostaje nam mnogo više nego da skrušeno konstatiramo da je ono što čovjeka zaista j… u mozak još uvijek fatalan motiv vječnog vraćanja. Ili povratka, kako nam drago.
Moj Filip je tranzicijski sado-mazo Latinović
Isprepletanje Sacher Masocha i Krleže vodi nas klizavim stranputicama, ali, čini mi se, ipak i u dobrom smjeru, zadržimo li se pritom na interpretacijama Masocha i mazohizma iz pera francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, prema kojima je mazohizam u osnovi oblik revolta protiv nesnosna zakona i to kroz vlastitu dosljednost u poštivanju istoga, koja, kad jednom prijeđe varljivu granicu apsurda, nužno dovodi do užitka u krahiranju, pa onda valjda simbolički i u bolu, a to se, zapravo, zove humor.
Mazohistički idealizam i mazohistički legalizam, od čega se zapravo terapira “moj Filip”, svojstveni su brutalnoj kapitalističkoj današnjici, posebice u posttranzicijskom ćumezu koji se zove Hrvatska, ali u velikoj mjeri i Krležinim likovima od ranih uradaka nadalje.
Iz tog razloga neki “sado-mazo Latinović”, koji slini za Ksenijom (Bobočkom), u mom slučaju vlasnicom opskurnog sado-mazo studija na zagebačkom Gornjem gradu, može i mora čitati kao razračunavanje s današnjicom, u kojoj se država, šepava, šlampava, ali nekako i stvarna, iz petnih žila trudi prikazati umnom, ali joj to, onako mazohistički, nikako ne uspijeva.