Nedavno je Goran Tribuson objavio četvrti autobiografski naslov, ako je vjerovati onome što autor piše u predgovoru romanu, i završni. “Vrijeme ljubavi” ironičan je i duhovit povratak u djetinjstvo i u vrijeme, sustav dapače, kojeg više nije.
“Nije to bilo planirano, ali zanimalo me da kroz neku retrospekciju osjetim te dječačke dane, ne toliko te moje dane, jer ne držim da bih baš svojom autobiografijom mogao zainteresirati ljude, nego je više u pitanju činjenica da smo odrastali u to ipak markantno vrijeme.
Godine traperica
Rođen sam u doba otvaranja biše Jugoslavije, prekida sa SSSR-om, kad su počeli dolazi filmovi s Johnom Wayneom, strani časopisi, strana moda, pa su došle 1960-e, godine rock’n’rolla, studentskog pokreta, ruske intervencije u Pragu, godine traperica, Beatlesa i Rolling Stonesa. Držao sam da je to sve jako važno, a takve stvari povijest ne bilježi. Povijest se bavi javnom gestom, nju zaimaju ratovi, preokreti, velike rezolucije, manifesti, pokreti, ali ljudski intimitet ne bilježi. To bilježe pisci i sineasti”, to mu je, priča, bila motivacija i intencija, a kronološki, dodaje, pisati nije znao “jer, kad dođete u moje godine, kronologija naprosto nestane. Ne možete poredati stvari u sustavni niz, nego ih se sjećate po nekim, uvjetno rečeno, temama”.
U “Ranim danima” pričao je kako su odrastali uz film i TV, u “Travi i korovu” više se bavio sportom i rock’n’rollom, u “Mrtvoj prirodi” govori o književnosti, slikarstvu, ozbiljnoj glazbi, kazalištu, pornofilmu, Internetu...
Četvrta pak autobiografska knjiga počinje gotovo pa isprikom čitatelju, ili barem obećanjem da je to - zadnji autobiografski naslov. “Obećavam im da, kao što sam sagu o Baniću, ako to možemo zvati sagom, završio nakon sedme knjige, da je tako i s ovom autobiografskom prozom gotovo nakon ove, četvrte knjige”, kaže.
I dok se tako, pozivajući se na Juliana Barnesa koji je navodno tvrdio da svaki pisac ima pravo na samo jedan autobiografski roman, prisjeća omiljena mu Marcela Pagnola koji je napisao čak četiri autobiografske knjige, Tribuson govori dalje: “Nisam siguran, kako se to kaže ‘Ako bog da dobrog i zdravog života’ (smijeh), neću li, možda, prekršiti taj zavjet i vratiti se s pentalogijom o djetinjstvu te neću li, možda, napisati i osmu knjigu o Baniću. Možda i devetu, jer mi već pomalo i nedostaje”.
Pisanje kao terapija
Primijetio je, spominje, da su ljudi koji vole inspektora Banića razočarani činjenicom da ga je stavio ad acta. Razmišljajući o tome zašto se vratio autobiografskoj prozi i ima li to, naposljetku, i kakva terapeutska učinka, kaže: “Autoru je najteže shvatiti motivacijske sklopove koji su ga nagnali da piše jedno, a ne drugo. Meni se čini da je na to lakše odgovoriti kad govoriš o tuđem djelu, tuđim rukopisima. Lakše bi mi bilo objasniti zašto je Marcel Pagnol napisao četiri knjige negoli zašto sam to učinio ja, kad već govorimo o terapeutskom smislu pisanja. Doduše, nema literature koja ne bi bila terapeutska. U prvom redu na onog koji je piše, a ne možemo ignorirati ni terapeutski učinak koji ona ima na one koji čitaju. Ljudi koji danas uopće čitaju vrlo su čudne ptice, učini vam se da je to disciplina koja nestaje. A onda se iznenadiš.
Dovoljno je da odete negdje u park pa da vidite nekog kako čita, ili putujete autobusom i vidite ljude uronjene u knjigu, prošećete plažom pa ugledate ljude kako mokrim prstima, izašavši iz vode, grabe knjigu koju su ponijeli. Tu mora postojati nešto terapeutsko, jer čitajući pristajemo na igru koja je pomalo neurotična, pristajemo čitati neke simbole, pismena, čitamo izmišljene priče i pravimo se kao da je riječ o realnosti. Uživljavamo se i razmišljamo kako izgleda Mitja Karamazov, kako izgleda stari Fjodor Mihajlović, a pred nama nije ništa drugo negoli napisane riječi. Jednako tako je i s filmom, on je krajnje eksplicitan, pokazuje prave ljude, prave karaktere, prave ambijente, zapravo govori nešto potpuno izmišljeno, a mi doživljavamo filmsku priču kao pravi realitet”.
Pisac krimića
Uspoređujući žanrove u kojima piše bez dvojbe kaže da se najviše naradio oko krimića: “Jer je sastavljen od mora činjenica od kojih je svaka važna, jer je u krimiću sve funkcionalno, traži vrlo detaljan plan, gotovo pa ozbiljniji negoli je plan za izgradnju neke velike zgrade. Jer, kad vas ulove u nekoj grešci u krimiću, onda vam čitatelj više ne vjeruje u toj knjizi, baca je, neće dalje, jer je ustanovio da ste na jednom mjestu rekli da je lik imao bujnu plavu kosu, a 50 stranica dalje tretirate ga kao ćelavca. A i nije teško tako pogriješiti. Nisam često radio pogreške, ali bilo je i onih gotovo apsurdnih, kao mlad pisac napisao sam priču u kojoj sam, govoreći o konjima, stavio - bijeli vranci. Možda bi to u nekoj lirici i prošlo, ali u prozi ne može”.
U mirovinu je s Dramske akademije otišao 2013. Ima li akademik Tribuson, jedan od naših najproduktivnijih pisaca, sad više vremena za pisanje? “Koliko danas pišem više je povezano sa starošću negoli s odlaskom u penziju. Govorili su mi svi da ću kad navršim 60 godina biti odličan, jer ‘bit ćeš načitan, iskusan, bit ćeš pravi pisac’, a nitko mi nije rekao da neću imati energije kao u tridesetima, kad sam mogao otići na posao, tamo odraditi osam, pa se kod kuće baviti obavezama prema obitelji i djeci, i nakon toga bez problema još sjesti navečer i pisati do dva u noći, nekad i dulje... a sutradan se, k’o da ništa nije bilo, rano ujutro dići i otići na posao.
O starenju
Danas kad bih pisao do dva u noći ne bih se ni probudio, umro bih, sad sve stvari radim onako... na sitno, sjednem pa pišem par stranica, pa se bavim nečim drugim, ne bih više nikad mogao napisati nešto kao ‘Ruski rulet’ ili ‘Povijest pornografije’, nešto od 500, 600 kartica. Eto, jednom moraš biti star i jednom moraš početi bitnije gubiti energiju, a i nije samo to - gubiš pomalo i interes za pisanje.”
Negdje je, kaže, čitao kao su 70-godišnjaci najsretniji, “jer djeca su odrasla i otišla, nemaš više tih pedagoških briga, okrenut si više sebi, partneru, počinješ slobodnije živjeti, možda putovati... E, onda sam u zadnjem Baniću odgovorio što ja mislim o toj gluposti: u jednom pasusu jedan od istražitelja kaže drugom da je čitao da mi sa 70 godina imamo najugodniji život bez problema, a ovaj mu odgovara: ‘Jesi ti malo retardiran? Mi smo penzioneri, živimo od bijedne love za koju, da sam znao da će biti takva penzija, ne bih niti jednog prijestupnika ulovio, jedino što ostaje pred nama jest da razmišljamo hoće li nas prije umlatiti rak debelog crijeva ili rak prostate i nakon toga da odemo na drugi svijet koji uzgred čak i ne postoji’. Često i nema drugog načina negoli da na gluposti koje čujem odgovorim negdje - u romanu”.