'BOG MI JE SVJEDOK'

GRČKI PISAC MAKIS TSITAS 'U Zagrebu nikad prije nisam bio, ali sam pored njega prolazio kamionom i zamišljao ga...'

Marko Todorov / HANZA MEDIA

"EU i MMF Grčku su iskoristili kao poligon, eksperiment za svoje metode. Naučili smo da smo mala i slaba zemlja u svijetu u kojem vlada zakon džungle, zakon jačeg"

“U Zagrebu nikad prije nisam bio, ali sam pored njega prolazio kamionom i zamišljao ga...”, govori, rukujući se, grčki autor Makis Tsitas.

Otac autoprijevoznik znao ga je povesti sa sobom na višednevne ture, vozeći robu na europski zapad. Prošli je tjedan Tsitas bio u Zagrebu predstaviti svoj u Grčkoj popularni, u nas nedavno objavljeni roman “Bog mi je svjedok” (OceanMore, prijevod Irena Gavranović Lukšić), priču o suvremenom gubitniku, nezaposlenu pedesetogodišnjaku Hrisovalántisu koji živi pod roditeljskim krovom zajedno s dvije odavno odrasle, manje-više uglavnom nezaposlene sestre. Njegov antijunak tiskarski je radnik, u dugovima, na burzi, psihijatra posjećuje povremeno, ispovjednika redovito, tone u salo i šećernu bolest, bogobojazni je vjernik, makar voli bordele, ksenofob, premda bi rado ženio neku putenu strankinju, mizogini je brat zabrinut za zdravlje svojih sestara.

Smijeh i suze

Kratko nakon što je prije tri godine objavljen roman po njemu je postavljena i monodrama u atenskom kazalištu Vault koja još puni gledalište. Publika se smije i plače, a van izlazi, priča Tsitas, uglavnom plačući. “Plaču jer je, za neke, ta priča susret s njima samima, pogled u ogledalo. Plaču što zbog Hrisovalántisa, što zbog njih samih. A i smiju se puno. Uglavnom njegovim mukama sa ženama i zdravljem.”

Puno je u tom liku fragmenata koje je za tri-četiri godine, dok je radio na romanu, pokupio na ulici, čuo na televiziji, među prijateljima i poznanicima. U šali kaže da je roman koji čine fragmentirani monolozi njegova nesretnog Atenjanina zapravo gradio od papirića. “Bilježio sam ono što bih čuo u prolazu a što mi se činilo zgodno da bih to mogao ubaciti u priču. Sve sam te papiriće ubacivao u kutiju, pa kad sam ih nakon puno vremena prostro na stol, bilo je tu jako puno materijala.”

Hrisovalántisove patetično-humoristične stihove, ode vlastitu liku što se povremeno pojavljuju u romanu, često je, kazuje, pisao vozeći se u gradskom autobusu: “Inspirativno je dok si među ljudima pisati o tim ljudima... “

Sanjajući tako otplatiti kredit, naći posao, živjeti produktivnije, zdravije i veselije Hrisovalántis je dobar portret grčkog društva. “Kako vrijeme prolazi, ljudi polako počinju shvaćati kako smo mi stigli tu gdje smo stigli, ali to je proces koji traži da razumijete ekonomske mehanizme te da pristanete priznati djelomice i vlastite pogreške. Mi Grci smo takav narod da su nam često jedino drugi krivi, a svatko, pa i građani, ima svoj dio odgovornosti. Grci su masovno kupovali na kredit i što im je trebalo i što im nije trebalo. Banke su igrale svoju prljavu igru. U doba prije krize telefonom su nam, oglasima, pismima non-stop nudili razne “povoljne” kredite. Bio je to agresivan, kontinuiran poziv na trošenje, mnogi su zagrizli. EU i MMF Grčku su iskoristili kao poligon, eksperiment za svoje metode. Naučili smo da smo mala i slaba zemlja u svijetu u kojem vlada zakon džungle, zakon jačeg. Sad psujemo Njemačku i EU, nije nam bilo lako od rođaka koji žive u Njemačkoj slušati da se o Grcima govori kao o lijenčinama Europe.”

Zemlja depresivnih

Grčka je, kaže, postala zemlja depresivnih. “To se dobro vidi po velikoj potrošnji antidepresiva. No, život, kakav god bio, ne prestaje, moraš napraviti najbolje od onog što imaš. Najbolje je ne gledati televiziju i fokusirati se na vlastiti život i na ono što radiš. Da sam kojim slučajem prespavao nekoliko zadnjih godina i probudio se, bez da znam što nam se dogodilo, osjetio bih to gledajući ljude na ulici. Mi smo veseo narod, a sad su nam ulice pune ozbiljnih lica, lijepo odjeveni ljudi kopaju po kantama za smeće. Sve socijalne kuhinje, tamo gdje se dijele besplatni obroci, pune su. Na tim je mjestima velika gužva.” Tsitasovi su u Grčku stigli nakon Grčko-turskog rata, 1924., za godina kad je iz Turske doselilo više od 1,400.000 Grka, a Turci selili u Grčku. “Trećina današnjeg grčkog stanovništava su potomci tadašnjih izbjeglica, pa nije čudo da su Grci i usred svoje nevolje znali pokazati da su otvoreni pomoći drugome”, kaže podsjećajući da je Grčka, za razliku od većine EU zemalja, podmetnula svoja leđa u izbjegličkoj krizi.

ELIPSO

Izdvajamo