PIŠE ŽELJKO IVANJEK

GYÖRGY LUKÁCS Uklonili su njegov spomenik u Budimpešti, ali za divno čudo mađarski filozof još živi - na hrvatskom

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 30.08.2017. u 12:01

Zentrlabild/Sturm
3.7.1952
Ausserordentliche Tagung des Weltfriedensrates vom 1.- 5.7.52 im Haus der VAB in Berlin
UBz:: Der ungarische Schriftsteller Prof. Georg Lukacz im Gespräch mit Stalinfriedenspreisträgerin Anna Seghers.
Wikipedia

Za divno čudo mađarski filozof György Lukács (1885 - 1971) još živi, živi na hrvatskom, u prijevodu s njemačkog Ivane Perice; vraća se, praktično, s jednim poglavljem, ovim o arhitekturi, iz nezavršenoga a najopsežnijeg djela “Osobenosti estetskoga” (Beograd, 1980), koje je trebalo biti dijelom “Ontologije društvenog bitka”.

A vraća se onom studentskom naraštaju koji je štovao njegove eseje “Duša i oblici” (1973), zbog misli i lijepog izraza. I druge njegove knjige, poput “Teorije romana”. Pa šta, nekima je bila draga “Povijest i klasna svijest” (1970). Uostalom, dijelom i zbog svojih rastanaka i sastanaka s Komunističkom partijom (Njemačke, pa Mađarske) Lukácsevo je djelo itekako stradalo.

Mađari su protekle veljače uklonili njegov spomenik iz parka St. Istvana u Budimpešti, pa su 2015. zatvorili kuću s njegovim arhivom. A mi smo tek sada dočekali prvi prijevod ovoga teoretičara u samostalnoj Hrvatskoj.

U bivšoj Lukácsa su mnogi prilagodili sebi zato što je bio i marksistički filozof. A bio je iznad svega - filozof. To pokazuje i njegovo “Poglavlje o arhitekturi”. Među njenim pojedinostima, dovoljno je spomenuti tek analizu svoda Sikstinske kapele. Pišući o rascijepljenosti toga prostora, pisac kao da govori o rascjepima u svom opusu: “Cijeli svod postaje jedinstvenom mimetskom prostornom kompozicijom koja u potpunosti poništava arhitektonske funkcije zbiljskog svoda, dok stvarni prostor kapele kulminira u visini mimetski stvorenog prostora svoda”. Dakle, György Lukácsa treba čitati.

ELIPSO

Izdvajamo