René Goscinny stvorio je Asteriksa i Taličnog Toma, a za njima i jednog od najtragičnijih junaka naših djetinjstva - zlog vezira Iznoguda. Sitan, ružan, sav izjeden svojim zlom i svojom neutaživom željom da postane kalif umjesto kalifa. A on, kalif, debeli, glupi i beskrajno dobrodušni Harun al Prašid, ne samo da nije uznemiren Iznogudovom zlobom, nego je nije ni svjestan, niti primjećuje urote i spletke koje ovaj iz dana u dan smišlja i provodi. Ako kad što i primijeti, dobri kalif samo odmahne rukom, oprosti svome prijekom veziru, pomiluje ga i prije prve zle pomisli, i nastavi da u miru vlada svojim beskrajnim carstvom. Priča se odvija u Bagdadu, u neka nedefinirana, ali svakako mitska vremena, na samim vrhuncima jednog imperija koji nas zabljesne i zadivi svojom ljepotom, tako da nam, i nakon što odrastemo, pojam nekadašnjeg Bagdada, onog prije američke demokracije, ali i prije Sadamova krvavog paternalizma, ostaje Bagdad kojim vlada Harun al Prašid, a pokušava ga s vlasti srušiti Iznogud.
Goscinnyjeva genijalnost, nedosegnuta u cjelokupnoj povijesti popularne kulture, a naročito karikaturalnog stripa, u nečuvenom je dramatskom konceptu priče. Naime, ako je Iznogud kalifov smrtni neprijatelj, a Iznogud nije kalifov neprijatelj, budući da ovaj ustvari nema pojma da njegov vezir ima nešto protiv njega, tko je onda Iznogudov neprijatelj? Jer nekog neprijatelja mora imati da bi se radnja pokrenula i da bi priča imala nekog smisla.
Iznogudov neprijatelj je Slučaj. Ili je, ako stvari malo ozbiljnije shvatimo, njegov neprijatelj Sudbina. U oba slučaja nedefinirana i nevidljiva sila koja ga priječi da ostvari svoje snove. Osim što u stripu, kao i u filmu, teško može proći ono što se ne može predstaviti u slici, Slučaj, kao ni Sudbina, ne čine se dovoljno raznolikim i domišljatim silama koje bi bile pokretač radnje u beskrajnom serijalu priča. Da bi se netko na ravnoj nozi borio s Iznogudom, taj bi morao biti jednako živ, maštovit i slikovit kao on.
Da, ali nije tako u Goscinnyjevoj mašti. Ne samo da je uspio Iznogudu suprotstaviti magiju Slučaja i prst Sudbine, ne samo da je priču uspio razviti u niz varijacija dostojnih Bachovih fuga, nego je na Iznogudovoj zloći uspio izgraditi svojevrsnu moralnu filozofiju. Postoji svijet u kojemu zli vezir - premijer, ministar, vojni zapovjednik, prevratnik, pučist - nema nikakvih šansi protiv dobroga i glupog kalifa, jer se u tom svijetu zna red stvari, i zna se kome je po Božjoj, nasljednoj ili demokratskoj liniji - svejedno je kojoj od spomenute tri - određeno da bude kalif.
Iznogud je neutješni apostol zla, koji protiv sebe nema nikakvo dobro, nego kosmičku silu, usporedivu samo s prirodnim silama, zemljinom težom, plimom i osekom, rasporedom vjetrova u njihovoj ruži. Ono što je u njegovom slučaju neodgonetljivo, i što ga - koliko god bio zločest- čini dostojnim Alise, Petra Pana, Gulivera i svih onih junaka koji podrazumijevaju svjetove različite od ovoga u kojem živimo, jest kako nikad svojim čitateljima ne postane dosadan u svome vječnom i uzaludnom trudu da postane kalif umjesto kalifa.