Mora da je netko oklevetao Josefa K., jer je jednoga jutra uhićen, premda nije učinio nikakvo zlo. Tako po sjećanju započinje “Proces” Franza Kafke, jedan od najslavnijih i najnepročitanijih romana književnosti našeg doba. Od piščeva je prezimena načinjen pridjev – kafkijanski – što ga rabe, uglavnom, oni koji su Kafku sreli samo u novinskoj križaljci, a taj pridjev u pravilu ne tiče se pisca nego njegovih junaka, i među njima najpoznatijega – Josefa K.
Josef K. prvi je prokurist “jedne velike banke”. Da stvar bude tajnovitija i tjeskobnija, Kafka ne kaže koje, ali to “jedne velike banke” zvuči sasvim suvremeno, kao kad bi novine nešto da ne kažu, nego govore jedno ovo, jedno ono... Josef K. ovisan je o svakodnevnim ritualima. Oni ga štite od nevolje svijeta. Redovito posjećuje pivnicu, ispije vazda istu količinu piva, izgovara iste usputne riječi i rečenice, iz kojih sugovornik ne može donijeti neke dublje i sudbonosnije zaključke, a jednom tjedno viđa se s konobaricom koja radi u kvartovskom restoranu. Ne bi se reklo da je zaljubljen, niti da s njom ima nekakve planove: viđa je naprosto zato što je posvuda običaj da muškarac na pragu tridesetih ima ženu u planu. I onda ga ranim jutrom, na trideseti rođendan, uhite.
Isljednici s njim razgovaraju onako kako to istražitelji čine posvuda u svijetu. Ali tako da Josef K i dalje ne zna što mu se stavlja na teret. Nešto je, bit će, kriv, ali što može skriviti vjeran i marljiv bankovni činovnik koji svakoga dana u isto vrijeme ponavlja iste radnje i rituale, od kojih nijedan nije kažnjiv? Nakon zlokobnog ispitivanja Josefa K. puštaju kući, s obavezom da se redovno javlja i daje izjave pred sudom. Pritom, to nije redovni i regularni sud, nego neka tajanstvena, vrhovna instanca za koju on nije čuo i za koju se, zapravo, ne smije znati.
Josefu K. uskoro biva jasno da je optužen, nikad neće saznati zašto. Pred istražiteljima iznosi i najsitnije detalje iz svoga života, koji mu se, što više o njima govori, čini sve beznačajnijim. U neko doba pokušava naći razumijevanje okoline, ali kad zaišće od bližnjih da mu pomognu, shvaća dvije stvari: bližnji ne postoje, a svi kojima se obraća dio su njegova velikog procesa, njegovi isljednici i progonitelji.
Josef K. je dvaput postao filmski lik: prvi put ga je 1963., u režiji Orsona Wellesa, igrao Anthony Perkins, koji se proslavio tri godine ranije ulogom Normana Batesa u Hitchcockovom “Psihu”, a drugi put ga je, tačno trideset godina kasnije, odigrao Kyle MacLachlan, netom ovjenčan slavom specijalnog agenta Dalea Coopera u televizijskoj seriji “Twin Peaks”. U tom je bilo neke čudne pravde: i “Psiho”, i “Twin Peaks” nastali su na naslijeđu Franza Kafke, a Josef K. djed je ili prastric Normanu Batesu i Daleu Cooperu.