Ovaj čitatelj izbjegavao je da sazna za prauzore i protutipove likova u djelima Miroslava Krleže, a naročito u “Zastavama”, njegovom velelebnom romanu poraza i rezignacije. Tako da on ne zna, niti želi znati, ni tko je bio Kamilo Emerički, ni tko je bio Joja. Kamilo mu je čak i manje važan. Joja je njegova, čitateljeva, fascinacija. Kao što je Joja i Kamilova fascinacija. Tako ako se pogleda, Kamilo je, možda, sam čitatelj. I možda je svaki onaj čitatelj koji je, služeći se iskustvom materinjeg jezika, pročitao “Zastave”- a takvih je malo, mnogo manje nego što bismo se usudili pretpostaviti - Kamilo Emerički. Možda je Krleža za prauzora glavnog lika “Zastava” uzeo budućeg čitatelja svoje knjige, pa je opisujući njega, njegove bližnje, obitelj i znance, opisao rasulo ideala iz kojih je nastajala Jugoslavija, opisujući budući raspad Jugoslavije. Stvar djeluje komplicirano, iako je posve jednostavna: “Zastave” su nadgrobni kamen nad Jugoslavijom, i na nad generacijama čiji su se životi samo dijelom ili u cjelini poklopili i potrefili s rokovima trajanja te države.
Ali Joja, on je lice Krležine i čitateljeve čežnje, vitez naših opustošenih srca, controloc svih naših razočarenja, za odrasle i djecu stariju od dvanaest godina. Jer dvanaest ti je godina sasvim dovoljno da te Joja omađija. On je bio buntovnik dok su se drugi još premišljali, mjerkajući na koju će stranu okrenuti oluja. On je smjerano, sa čistom vjerom i naivnom idejom prsima išao protiv bure, sve ćerdajući svoj književni talent, umnu energiju i emocije. Joja se tako pobunio da je s pika Hrvatima postao sumnjiv. Trebalo ga je ozloglasiti, zatvoriti, u glavnjaču, u podrum, u najdublju podsvijet. Joja je na svojoj duši ponio svu sramotu našega vijeka, njemu se preko leđa razbio slom svih naših ideala - a o tome, o slomu ideala, “Zastave” i govore - i jedino on, Joja, nije potražio ni nalazio prostora za uzmak, ni rezervnih ideala. Samo Joja nije vjeru zamijenio služenjem, niti je služenje predstavljao kao čin vjere. On je ideal pravednika i revolucionara - takvih je među Hrvatima bilo, od Supila do Cesarca, i svaki je tragično završio, u smrti i u zaboravu - a mi na stranice “Zastava” stižemo dok je Jojin primjer još uvijek živ, i dok se Joja žari u Kamilovom srcu, kao tuga i čežnja njegova života.
I dok piše romane, Miroslav Krleža dramski je pisac. Od svega što jest, on je uvijek najviše dramski pisac. Je li to u vrsti književnoga dara, ili je u životnom motivu, ili u svađi koju čovjek vodi sa samim sobom, pa mu onda ta unutrašnja svađa prodre u djelo, tek Krleža je, kao da piše dramu, Joji morao pronaći protutežu. Nalazi je u Amadeu Trupcu, riječkom advokatu, okrentnom hrvatskom inteligentu i političaru, koji se virtuozno snalazi u svijetu prevrtljivaca. Kako se mijenjaju države i političke mode, tako se Amadeo Trupac prilagođava promjenama. On je negacija Jojina principa. Njime se, Amadeom Trupcem, poništava i sama Jojina egzistencija, svako sjećanje na nju. I već Joje više nema. Amadeo Trupac figura je hrvatske današnjice. U vremenu “Zastava” već je postao veliki Jugoslaven, monarhist, potencijalni tajkun. Danas je veliki Hrvat, katolik i ostvareni tajkun. Joje se više nitko ne sjeća, Joja je Kamilov imaginarni prijatelj, kojeg će u seminarskim radovima uzaludno opisivati studentese kroatistike, sve dok ih profesorica brižno ne posavjetuje da se pozabave Zagorkom ili da se, možda, uhvate kulturalnih studija. Tamo Joje nije.