ROMAN DUHOVI

Još jedna dobra knjiga dolazi iz blogosfere: Priča o ravnodušnosti

Nedugo nakon što sam na ovom mjestu izrazila svoje oduševljenje prvom knjigom “Samosanacije” Suzane Matić, u ruke mi je dospio roman “Duhovi” Ive Ušćumlić Gretić i izazvao sličnu reakciju. Iva je dugogodišnja novinarka u raznim medijima, marketinška stručnjakinja za društvene mreže i ovo je njezina prva knjiga. Sa Suzanom Matić, osim toga što je ona napisala kratku preporuku na koricama knjige, povezuje je aktivna blogerska aktivnost.

Blogosfera je očito, uz hrpu skribomanije koja njome vlada, rasadište novih književnih energija koje polako osvajaju i tiskani medij. Kad bih bila malo hrabrija, usudila bih se navijestiti i novi val spisateljica (jer me na polici za čitanje čeka još barem pet novih knjiga, prvijenaca koje potpisuju žene) i nekako mi se čini da bi i ovo vrlo vjerojatno mogla biti književna godina kojom dominiraju žene.

Roman “Duhovi” autorica opisuje kao roman o ravnodušnosti, i to doista jest vrlo točna odrednica za ono o čemu je željela progovoriti. Roman je smješten u jedan zagrebački kvart osamdesetih, onu vrstu socijalističkog susjedstva u neboderu u kojem postoje tipični likovi i konvencije, svatko svakoga poznaje i sve je naizgled idilično, ali iza zatvorenih vrata događaju se drame i tragedije koje odnose i mijenjaju živote i svi za to znaju ili barem sumnjaju, ali šute i ostaju ravnodušni.

Roman složene strukture (s više pripovjednih vizura i diskretno preuzetom formom fuge) događa se osamdesetih godina, s epilogom smještenim u sadašnjost, i uvlači čitatelja u mučnu, zagušljivu, ali i besprijekorno prezentiranu atmosferu, naglašenu pridodanim soundtrackom jedne zagrebačke mikrozajednice kojom dominiraju malograđanština, tradicionalizam i prikriveno obiteljsko nasilje.

Portretirajući sudbine nekoliko obitelji i njihove tragedije i užase (silovanja, pedofilija, nasilje nad djecom, alkoholizam, preljubi...) Ušćumlić Gretić sjajno portretira međuodnose ljudi koji su spremni zatajiti i zažmiriti kad je onaj drugi u pitanju, ljudi koji su odustali i postali ravnodušni.

Odličnim uplitanjem u razgranatu i vrlo discipliniranu fabulu motiva Černobilske katastrofe, koja postaje prijeteći oblak nad glavama likova, stvara se upozoravajući kontrast malih, privatnih, svakodnevnih katastrofa i globalne opasnosti, u kojem je ova druga, iako razglašena na sva zvona, samo paravan za prešućivanje onoga što je doista bitno i urgentno.

Pisanje o obiteljskom nasilju gotovo da je neka vrsta “in” teme, no ova autorica definitivno joj ne prilazi iz nekakog pomodnog i “popističnog” kuta i to je jedan od aduta romana. Priča o dvije prijateljice koje povezuje zajedničko odrastanje i traume iz djetinjstva, koja dobiva svoj epilog u sadašnjosti, postavljena je kao znakoviti kontrapunkt - dok se jedna neće moći nositi s duhovima prošlosti pa će odustati, druga će suptilno, ali ipak iskazati znakove pobune i presjeći korijene koji je povezuje s vremenom traume.

Iva Ušćumlić Gretić vrlo je talentirana pripovjedačica koja nije sklona razvodnjavanju onoga što je u životu, pa i literaturi mučno. Uz to, njezin roman ne bježi od emocija i te neke teške i opipljive tuge i svijesti kako je sve moglo biti posve drukčije, samo da smo prema drugima bili manje duhovi, a više ljudi.

Izdvajamo