Sve u vezi s pivom nekako je posebno, pa i roman belgijskog pisca Dimitrija Verhulsta “Nažalosnost stvari” (V.B.Z., Zagreb 2016). Preveo ga je s nizozemskog Radovan Lučić – danas sveučilišni docent u Amsterdamu, a jučer “Mali Luc”. Bez njega bi ovaj zabavni i na mahove jako smiješni roman bio štur. I bez glazbene oznake “humpa-cumpa šlageri”, koju je osmislio Dražen Vrdoljak, a prevoditelj preuzeo (138. str).
Protagonisti ovog romana bore se za titulu svjetskog prvaka u lokanju piva. Ne znam koliko je knjiga “poluautobiografska”, no ispripovijedana je iz dvije perspekive. „Perspektiva trinaestogodišnjaka“ Dimitrića slaže se s perspektivom 30-godišnjaka. Prelamanje ovih dviju perspektiva, dječje i odrasle, daje “Nažalosnosti stvari” pravu “pivsku” mjeru i pjenu.
Ja - Dimitri odrastao je u “disfunkcionalnoj obitelji” u Selendri, u kući bake Marije, koju je dijelio s ocem Pijem i trojicom stričeva: Mrgom, Letvom i Hermanom. Upropastili su svoje ljubavne veze, pa se vratili mami. Ipak, pisac započinje roman s s epizodistima, s njihovom sestrom, tetom Rozi, i njenom kćeri Silvi, koju stričevi združeno opijaju.
Ne zna se tu tko je prvi nadpijanac, odnosno tko može popiti više - piva. Dozvoljeno je mokrenje, riganje, žderanje, prđenje i sve ostalo. Gadosti i gadarije koje ne mogu potamniti bratske vrline četvorice braće, niti zabrinuti staru majku, naučenu da joj vijesti o sinovima donose policajci. Prema ovoj obitelji Charles Bukowski je solo-amater. No, umjesto spomenute tete Rozi, koja je samo svratila iz uspješnog svijeta, ulogu obiteljskog protivnika preuzima kolekcionar Franky.
U njegovu savršenom životu, s bezbroj dječjih vlakića marke Maerklin, problem nastaje tek dvadeset godina kasnije, kada mu jedan od Dimitrijevih stričeva (Mrga) poševi ženu. Te se ona preseli k njemu. Ovako Dimitri vidi, čini mi se, raspored životnih sila, i odnose pijanih i normalnih. (Dimitri skuplja Štrumfove.) Zna se tko pobjeđuje. Baš kao u vicu: pijani cvrčak, koji je prodao sve svoje pivske boce. Treba upozoriti, pritom, da su ovo pijanci jedne bogate države, koji su redom na socijalnoj pomoći, i koji svaki mjesec popiju više od svojih prihoda, uključujući majčinu mirovinu.
Premda s pojedinim likovima zaluta do ruba karikature, Verhulst ga ne prelazi. Staricu Palmiru koja ima preko sto godina, a prati je legenda da je utopila vlastitu novorođenčad, čuva stari pas Blondi, stanovnik svakog našeg dvorišta. I djeca s njom razgovaraju kao sa svakom običnom staricom. U tome leži piščeva moć, da čudnovatu izdvojenost poravna sa super-realističkim dijalogom ili detaljima.
Selendra natjecanje u lokanju naziva: Tour de France. A pisac usput spominje – Preverta, ničim izazvan. Slijedi ga “osamnaest ushićenih pijanaca”. Pa kad stric Letva (pravim imenom: Karel) sjedi za stolom u žutoj majici, brat Herman ga imenuje – Eddy Mercks. Pisac pak iznebuha citira Dina Buzzatija i njegov zapis o Giro d’Italia. Riječ je o Duhu, o snazi Duha u biciklizmu, napisao je talijanski pisac. A belgijski vješto protegnuo usporednicu na ispijanje piva. To je obiteljska strast, baš kao i pjesme Roya Orbisona. Zato takva obitelj u socijalnoj radnici, koja je došla izvidjeti Dimitrićev život, vidi novu curu njegovog tate. A ljepotica je samo najava udomiteljskih domova.
U finalu romana Verhulst spominje i engleskog pisca Alana Sillitoea, i njegovu pripovijest: “Usamljenost trkača na duge staze”. Čitajući ga Dimitri je, tek kao odrastao, a to je spomenuta “dvojna” perspektiva, shvatio “da je bila stvar čiste logike to što sam kao dijete trčao”. (Usput, Sillitoe je bio dijete radnika u tvornici bicikla.) “Trčanje je bilo pravi sport za internate, sirotišta, popravne i dječje domove u koje sam još trebao dospjeti”, dodao je Verhulst.
“Nažalosnost stvari” završava ruganjem trezvenim etnolozima, koji prorađuju napitnice belgijskih alkića. I s Dimitrijevim oproštajem s bakom Marie, koja je, zapravo, nazvala spomenutu ljepoticu socijalnu radnicu (Nele Fockedey) i zamolila je da joj udomi unuka. Ako smo tako dobili ovog pisca vedrine i smijeha, trebali bismo zajedno zahvaliti baki Marie i prevodiocu Radovanu.
