Dugogodišnje priče da Benjamin Čulig, profesor metodologije na sociologiji na zagrebačkom Filozofskom, piše fantasy romane držala sam autentičnim isto koliko da su govorili da su Marsovci aterirali na plato pred spomenutim fakultetom. Prvo što mi pri spomenu na profesora, kojeg su studenti većinom doživljavali ili kao noćnu moru čiji ispit nisu mogli proći pa su odustajali od studija ili pak kao radoholičara i neobičnog, a druželjubivog osobenjaka, pada na pamet jest njegov - pozitivistički diskurs.
Generacije je metodičar Čulig ispratio s Filozofskog opismenjavajući ih za istraživanje tržišta, mjerenje društvenih fenomena i trendova, učio ih prepoznati, pa interpretirati signifikantne razlike među bitnim varijablama i ne skretati na nesigurno polje interpretacije bez jasnih kvantitativnih uporišta. I baš taj da Čulig piše o patuljcima... Prvi fantasy roman “Prodor” objavio je pod pseudonimom Norma C. Rey, dobio redom afirmativne, dapače vrlo dobre kritike. “Što je prvi roman? Takvo što može slučajno biti uspjeh”, samozatajno će profesor. Nije u pisanje fikcije ušao razumom, ponio ga je trenutak. Inspiraciju je, priča, dobio za jednog od svojih planinarenja Alpama. Jednostavno mu je “došlo”, sjeo je, iz ranca izvukao bilježnicu i olovku i krenuo zapisivati to što mu je “dolazilo”. Da je išao racionalno, iskreno će, “ne bi se usudio”.
Razotkrivanje
S drugim romanom, Čulig, brutalan prema sebi i strog prema drugima, dobio je povjerenje u sebe kao književnog autora, pa se na lanjskom pulskom Sa(n)jam knjige i službeno “autao”. “Ne možeš tek tako sjesti i napisati roman, a da je to pritom i dobar roman. Cijeli život sam pisao znanstvene radove. Taj diskurs nema nikakve veze s književnošću, morao sam izbrisati nagnuće ka takvom izražavanju, naći drugi dio u sebi.”
Fantasy je, kako mu i ime kaže – fantazija. “To je širom otvoren prostor, što ćeš bolje od toga? Sve ostalo je ograničavajuće. Zar da pišem o hrvatskom društvu? Nakon prve rečenice vidim kako su se čitatelji već narogušili...”
Zašto pseudonim i zašto – žensko ime? “Htio sam da kritičari procijene napisanu knjigu, a ne književni pokušaj nekog tamo sredovječnog ‘glupog statističara’. Što sam tražio, to sam i dobio, velika većina tadašnjih kritičara napisala je recenzije koje su u najvećem broju slučajeva bile iznad svih mojih očekivanja. A odabir ženskog pseudonima nema ama baš nikakve veze s mojim rodnim identitetom i rodnim određenjem. Ako baš hoćete vući vraga za rep, osobno bi mi bilo puno draže da je ‘Prodor’ doista napisala žena. No, što je, tu je. Stoga odabir takvog pseudonima shvatite kao implicitnu kritiku mužjačkog autorskog seksizma ili u blažem obliku kao autorski ius prima noctis...”
Fantazmagorija
Vraćamo se lanjskoj Puli, ponovo pitam kako je to u njemu sazrijevala odluka da na koncu kao Benjamin Čulig, a ne Norma C. Rey, stane iza svoja dva romana. Što se bitno promijenilo u autorovoj introspekciji? “Mislim da je drugi objavljeni roman prava prilika da autor/ica u potpunosti stane iza njega i to puno prije nego što se pojave prve recenzije. Usput budi rečeno ‘Prodor’ i ‘Patuljački glosar’ jako su različiti po strukturi, veliko je pitanje što bi se postiglo njihovom komparacijom. ‘Prodor’ je klasičan fantasy, dok je ‘Glosar’ neuobičajeni rječnik putem kojega se iz pojma u pojam opisuje i razotkriva fantazmagorijski svijet koji nema nikakve objašnjive veze s našim planetom, premda na nekoj razini do neke vrste interakcije dolazi. Ne na uštrb opstojnosti našega svijeta, već na uštrb patuljačkog svijeta. Patuljak se uputio na naš svijet kako bi se uspostavila ravnoteža i spasio patuljkov svijet.”
U vrijeme izdavanja “Prodora”, 2002., najavljivana je trilogija. Ipak, tek 15 godina kasnije, lani, izlazi Patuljački glosar. Isto je ljeto 2002., autor napisao šest poglavlja nastavka “Prodora”, no posao na Fakultetu nije mu tad ostavljao prostora za više. “U to sam vrijeme imao puno obveza u struci. Ako netko misli da se u istom danu ili periodu može dio vremena pisati znanstvene radove, e da bi se odmah nakon toga sjelo za drugi stol i pisalo fantasy roman, grdno se vara. Riječ je o potpunoj inkompatibilnosti, kako sadržaja i stila, tako i aktiviranja odgovarajućih psihološko stvaralačkih mehanizama. Tad sam prestao pisati roman. To se razdoblje produljio, sve mi je teže bilo vratiti se u pisanje fantasy romana”, kaže.
U neko je doba došao na ideju da ispiše niz pojmova prije nego što se upusti u nastavak pisanja “Prodora”. “Vrlo brzo pojmovi su postali poprilično ‘životvorni’ i međusobno interaktivni pa sam se time nastavio baviti. Kako je broj pojmova rastao, tako mi se počela pojavljivati sve preciznija slika novoga svijeta.”
Tolkienu, među ostalim, zamjera da nema dobar osjećaj za povijest. I nije mu osobito drago da ga, makar i površno, uspoređuju s njim. Zašto? “Na tu konstataciju mogu odgovoriti jednostavno i složeno. Ako izaberem jednostavnu varijantu, možda bi najbolje bilo podsjetiti se Asteriksa i Obeliksa kako prolaze središtem Atene. Držeći ruke iza leđa i gledajući dorske, jonske i ine stupove, Obeliks prozbori: ‘Nije loše, ‘ko voli stupove...’ Ljubitelji fantasyja najčešće su osobe koje bilo koji komentar vezan uz rodonačelnika, a u kojem nije jasno istaknuta hvalospjevna intonacija, smatraju neoprostivom blasfemijom. Stoga mi nije ni nakraj pameti uspoređivati to što ja pišem s ‘tolkienovskim’ štivom.”
Odlazak u vojsku
Čulig je, priča, čitati počeo s pet godina, naučio je sam. Bolje rečeno – pitao bi oca koje je koje slovo i tako je krenuo: “I više nikad nisam prestao čitati.” “Sa sedam godina sam apsolvirao knjige poput Sienkiewiczeve ‘Kroz pustinju i prašumu’, potom otkrio Julesa Vernea. Još kad su Rusi 1957. lansirali letjelicu Sputnjik, ja sam sebe vidio kao pisca fantastike, odnosno kao ljubitelja svega što je barem pomalo ‘nadnaravno’ ili se makar na prvi pogled takvim čini. Malo sam se ipak lomio oko dihotomije SF ili avanturizam, ali sam razrješenje toga pitanja ostavio za kasnije.”
Dogodilo se da je 1980. paralelno apsolvirao dvije grupe na Prirodoslovno matematičkom te dva studija na dva odsjeka na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – teorijsku i eksperimentalnu fiziku te sociologiju i filozofiju. U isti čas stigao je i poziv za vojsku. “Rekli su: ‘Ideš sad u vojsku u Varaždin, a ako odgodiš, onda te idući put čega Surdulica Donja... Evo ti karta, pogledaj gdje ti je to.’ Našao sam je na granici s Bugarskom, dolje skroz nisko...”
U kolovozu se vratio iz vojske i isti čas dobio poziv s Filozofskog – htjeli su ga primiti u službu, ali uvjet je bio da diplomira do prosinca. I jest, no na PMF se više nikada nije vratio, završiti ono malo što mu je tamo ostalo. “Gušt mi je bio sve ove godine raditi ovdje, nije to što ja podučavam studente matematiku, daleko je od prave matematike, to je samo tehnologija matematike, jer za statistiku ne treba skoro ništa matematike, danas računala obavljaju matematički dio, nekad se to moralo računati pješice. Sad je jedino ostalo da shvatiš što je iza toga, da radiš analitički dio.”
Cijeli je radni vijek na Sveučilištu, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta 40 godina. Što je poručio premijer zadržavši ministra Barišića nakon afere s plagiranjem? “Evo, da se i ja okušam u suvremenom hrvatskom javnom znanstvenom diskursu... dakle, primjerice sljedeće: ‘Ma dajte, kolege, samo vi prepisujte, nitko to više neće ni pogledati! Najvažniji je naslov i broj stranica; ionako više nitko ne čita ništa osim novina, dakle ni znanstvene radove, a kamoli radove nekih ne baš poznatih autora. Evo, vidite kako je jednostavno brzo i efikasno u znanosti napredovati ako znate što vam je činiti...’”
Kakva je atmosfera a propos plagiranja danas među studentima sociologije, zrcali li se ono što se događa u politici i u predavaonicama? “Naši studenti jako dobro znaju za nultu toleranciju prema plagiranju te su – iako ih ima - takvi slučajevi vrlo rijetki. Koliko je meni poznato sankcije su na Fakultetu drastične. No, u našem se društvu pojave te i takve vrste već množe na dnevnoj osnovi i samo je pitanje trenutka kad će se pojaviti netko s kompletno plagiranim indeksom i zahtjevom da mu se temeljem toga prizna diploma. Da, istina je da je on sve to plagirao, ali ako to mogu i profesori sami, zašto to ne bi mogao i on?”
Razina znanja
Uspoređujući današnje studente s generacijama koje su prošle Odsjekom sociologije kaže: “Čini mi se da je razina znanja, radnih navika i studentske motiviranosti sve niža. Ne svih, dakako. Prosječni studenti danas nisu baš “načitani”, površno su informirani i sveukupno gledano osjeća se da je strukovna motiviranost sve niža, a jednako tako količina individualnog “intelektualnog kapitala” daleko ispod one u - primjerice - devedesetima. Napominjem također da mi i dalje svake godine dobivamo nekolicinu izvrsnih, ali – svi to znamo – jedna (pa i nekoliko) lasta ne čini proljeće...”
Gledajući iz ove perspektive, sad s višegodišnjim iskustvom provođenja, potvrdila su se njegova strahovanja od bolonjske reforme koja je smanjila kriterije, sa sveučilišta izlazi sve više ljudi s diplomama, doktoratima dapače, a sa sve manje znanja. “Od uvođenja Bolonje većina nas, nastavnika, koji se u većoj mjeri bave znanošću na metodološkoj razini imamo probleme vezane uz očekivanu razinu znanja koje se stvarno postiže. Moj je dojam da su ta znanja danas otprilike na polovici one razine koju smo sa studentima postizali prije Bolonje. No, razina najboljih danas nije ispod one nekadašnje razine.”
Čemu ga je naučilo bavljenje znanošću? “Izuzetnom oprezu, poštivanju procedura, osobnoj skromnosti i pažljivoj selekciji pri procjenjivanju ‘težine’ pojedinih znanstvenih nalaza. Dodao bih - nažalost – da mi se čini kako to što sam upravo naveo – baš i nije najčešći oblik u kojem se znanstvene interpretacije pojavljuju javnosti. Štoviše, upravo mi na ovom mjestu pada na pamet kako se u javnom prostoru sve češće pojavljuju i raznorazni ‘kvazi/nadri’ znanstvenici – koji su možda čak i zanimljivi kao osobe, ali se njihovom pojavom građanima ostavlja dojam da je ‘prava’ znanost svodiva na – ne samo zanimljive sadržaje – već i na nešto što je u smislu bavljenja dostupno gotovo svakom.”