NOBEL ZA KNJIŽEVNOST

KAZUO ISHIGURO Pisac romana velike emocionalne snage čiji je stil mješavina Jane Austen, Kafke i Prousta

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 06.10.2017. u 08:41

  • REUTERS

    Kazuo Ishiguro, makar odavno etabliran, bitan autor, za Nobela relativno mlad, gotovo nikad odviše spominjan u kontekstu te nagrade, na većini kladionica, koliko god to bilo sasvim nebitno, nije niti bilo njegova imena, jest, barem psihološki - iznenađenje.

    I mnogi su se, bit će, slušajući kako Sara Danius, tajnica Švedske akademije, prvo na švedskom proglašava ovogodišnjeg laureata Nobelove nagrade za književnost te razabravši na tom, najvećem dijelu svijeta nepoznatu jeziku, ime Ishigura upitali - kako li se u tom trenutku osjeća predugo kao potencijalni nobelovac spominjani, planetarno popularan Murakami, zbog Ishigurova japanskog podrijetla, djelomice sunarodnjak mu. No, vratimo se laureatu, književni svijet i kritičari većinom kažu - posve zasluženom.

    Ovogodišnja odluka Švedske akademije ipak jest, kako se i očekivalo, vraćanje Nobela na konzervativniji put, u ruke “klasičnih““ autora opsežnih romana. Kako stoji u obrazloženju Švedske akademije, kao odluka 18 članova žirija, Ishiguro je “u romanima velike emocionalne snage razotkrio ponor ispod našeg iluzornog osjećaja povezanosti sa svijetom”. Teme koje se najčešće pojavljuju u njegovu opusu jesu sjećanje, vrijeme, samoobmana…

    Govoreći o njegovu rukopisu, Švedska akademija za Ishigurov stil kaže da je neka vrsta mješavine Jane Austen i Franza Kafke, kojem, uz to valja dodati i ponešto Prousta. Ishiguro često piše o sjećanjima, prošlosti koja opsesivno živi s njegovim likovima čak i onda kad je potisnuta. Piše o ljudima koji traže načina suočiti se s traumatičnom prošlošću, a preživjeti, dapače oporaviti se.

    Hrvatski prijevodi

    Prevođen je na 30 jezika. Još 1983. bio je na Grantinom popisu ponajboljih mladih britanskih autora. Zadnje što je Kazuo Ishiguro objavio jest roman “The Burie Giant”, 2015. godine.

    Osim romana, kojih ima sedam, autor je zbirke kratkih priča, piše scenarije za filmove i televiziju.

    Za roman “Na kraju dana”, emotivnu priču o engleskom batleru koji na kraju svoje karijere kreće na putovanje za kojega sagledava vlastiti život, 1989. je dobio nagradu Man Booker. Isti je naslov kasnije i ekraniziran. Tri puta je i prije toga, za svoje ranije romane, bio nominiran za Man Bookera.

    U nas su mu prevedeni “Na kraju dana” (Targa, 1995., prijevod Nada Šoljan), “Kad smo bili siročad” (Leo-commerc, 2000., prijevod Vesna Valenčić), “Nikad me ne ostavljaj” (Leo-commerc, 2005., prijevod Vesna Valenčić), zbirka priča “Nokturna” (Naklada Ljevak, 2010., prijevod Miloš Đurđević) i roman “Bez utjehe” (Naklada Ljevak, 2013., prijevod Ivana Šojat).

    U doba velikog uspjeha s knjigom “Na kraju dana” za The Times je komentirao da nikako ne želi pisati nekim jasnim, njemu svojstvenim stilom, ponavljati se, radeći onako kako mu mnogi naglašavaju da radi - baš dobro. “Možda bih volio napisati neurednu, glupu, glasnu vrstu knjige”, razmišljao je tad.

    U romanu “Bez utjehe”, zadnjem u nas prevedenu njegovu djelu, piše o pijanistu Ryderu koji za gostovanju u tipičnom, a neimenovanu, srednjoeuropskom gradu susreće razne bizarne likove te naposljetku završava uvučen u više spletki, ali i shvaća da je, na čudan način, povezan sa svakim od tih likova te da zapravo utječe na njihove živote.

    “Bez utjehe” govori o svijetu punu neobičnih strahova i noćnih mora, a Ishiguro Srednju Europu opisuje kao svijet čudnovatih likova slabo sposobnih za komunikaciju, čak i s bliskim im osobama, koji neuspješno traže utočište u umjetnosti.

    Kazuo Ishiguro bio je petogodišnjak kad se obitelj iz njegova rodnog Nagasakija preselila u Veliku Britaniju. Godinama će dječak čekati povratak kući. Koji se - nije dogodio. A Velika Britanija za njega se nikada nije sasvim, barem ne na način kako je to, primjerice, za Hanifa Kureishija, pretvorila u dom.

    Sin oceanografa

    Bio je, pričat će to kasnije za Japan Times, jedino japansko dijete u svom engleskom susjedstvu. “Uvijek sam bio svjestan da nisam kao ljudi koji su me okruživali. Da sam odrastao u Japanu, sumnjam da bih ikada postao pisac.”

    Ishigurov otac bio je svjetski poznati oceanograf kojeg su u Englesku pozvale britanske vlasti. Veći dio svoje karijere, spomenuo je u jednom intervjuu za Guardian Ishiguro, otac je proveo u šumama Surreya. “Bilo je to povezano s pitanjem sigurnosti. Radio je na stvaranju velikog stroja za koji ni danas ne znam o čemu je točno bilo riječ. Sve što pamtim jest da je kod kuće imao gomilu starog papira …”

    Svake je godine obitelj iznova čekala povratak natrag, u Japan. Uzaludno. No, ta “privremenost” u kojoj je rastao učinila je da nije imao osjećaj klasičnog imigranta koji se pokušava asimilirati.

    Danas 62-godišnjak i nobelovac, napunivši 50-tu je, ostalo je zabilježeno, kazao: “Imam svega 50, ali definitivno osjećam kako vrijeme brzo ide. Ne zaboravljam da je ‘Ponos i predrasude’ napisao netko nekoliko godina mlađi negoli Zadie Smith. ‘Rat i mir’ napisao je netko tko bi se s tim godinama lako našao na popisu najboljih mladih ruskih pisaca”, smijući se, dodao je: “Nije da neću uskoro više biti živ, ali shvaćam da možda nakon određene dobi neću imati sposobnost pisati, da ću možda postati poput onih pisaca koje respektiraju samo zbog onog što su napisali kad su bili puno mlađi. I ne radujem se tome!”

    Sad se, vjerojatno, bar na neko vrijeme - može opustiti. Ili naprotiv, možda će mu Nobel, baš u tom stvaralačkom kontekstu, kako i mnogim autorima prije njega - biti uteg, donijeti golemu medijsku pažnju i razne obaveze, koje će ga, barem na neko vrijeme, odvući od tastature.

    Izdvajamo