'CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI'

KRISTIAN NOVAK O SVOM NOVOM ROMANU 'Najviše sam se trudio oko lika mladog Roma. Osjećao sam veliku odgovornost'

Zagreb, 290316.
Makedonska knjizevnica Rumena Buzarovska na predstavljanju svoje nove knjige Moj muz.
Na fotografiji: Kristian Novak.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA

'Što sam dulje istraživao i slušao o ljudskim sudbinama, sve mi je jasnije bilo da priča mora van. Činilo mi se - napisat ću tu jednu i nikad poslije više ni jedne riječi. Jer ako je ja ne napišem, nitko drugi neće.'

Je li vam palo na pamet stignu li Sirijci ili Iračani bježeći pred nesrećom i džihadistima svojima utisnuti poljubac prije nego što krenu put Europe, nadajući se da će, ako prežive, naći neki manje pogibeljan način da se žena i djeca domognu Zapada?

Koja nevolja natjera čestita čovjeka da ostavi svoje i krene preko pola svijeta, a sve u najiskrenijoj namjeri očajnika da, zapravo - spasi tu, “ostavljenu” obitelj? To je tek jedan od četiri narativa u novom romanu Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši”. Drugi je onaj romski, Sandi govori kako je stasati u prosperitetnom Međimurju, među najsiromašnijima od ubogih, u “kućama” od blata i trstike, na zemljanu podu, može li se uopće iz tog svijeta i po koju cijenu preseliti među one koji imaju pravo umrijeti stari, kojima je dano pravo na pravdu, na posao, budućnost. Novak niže likove koji su redom izopćeni iz vlastite zajednice, ali i iz one u kojoj su se bilo svojim odabirom ili životnom sudbinom našli.

Mosul i Calais

Pišući o Mosulu koncem 1980-ih i 1990-ih, Sadamovu napadu kemijskim oružjem na Kurde, o suvremenom kurdskom emigrantu, okrenuo se informatorima jer Kurdistan nikad nije vidio. “Gotovo sam slučajno odabrao Kurda i Mosul kao početnu točku, a Calais u Francuskoj kao željeno odredište. Valjalo je detaljno istražiti, na to sam potrošio gotovo devet mjeseci. Čitao sam, gledao dokumentarce, tražio ljude koji imaju iskustvo života na tom području. Imao sam sreću što je na suradnju pristao Ayub Nuri, rodom Kurd i tadašnji dopisnik New York Timesa iz Kurdistana, koji mi je detaljno odgovarao na pitanja o recentnoj povijesti Kurda u Iraku. Išao je doslovno u detalje kao što su: ‘Pazi, ako su živjeli u tom selu, na toj nadmorskoj visini, uzgajali su koze, a ne ovce’. Juliet Češnik sam našao slučajno, tražeći osobu koja bi mi prevela nekoliko replika iz romana na arapski. Ona je rodom iz arapske kršćanske obitelji, živi u Hrvatskoj, ali je provela 20 godina u Mosulu. Od Juliet sam doznao o međuljudskim odnosima u Mosulu za vrijeme Sadama, za američke invazije i nakon nje. Moram spomenuti i Mosul Eye, suludo hrabru anonimnu ekipu koja se još javlja vijestima iz džihadistima i dalje okupiranog Mosula. Od njih sam doznao mnogo stvari o stanju i životu u kalifatu.”

Radio je i s romskim informatorima. Iako je odrastao u međimurskom selu koje je blizu dva romska naselja, Romi su mu nepoznati skoro koliko i Kurdi. “Za rad na glasu mladoga Roma trebalo mi je najviše truda i vremena. Osjećao sam veliku odgovornost. Mnoge sam stavove morao preispitati, i još ih preispitujem, a postojala je i vječna dvojba - odakle meni, kao nekome tko nije pripadnik romske zajednice, pravo pisati o Romima. I može li priča, kakva god ona bila, naštetiti krhkim ravnotežama koje se uspostavljaju i raskidaju između romskih i neromskih zajednica? Što sam dulje istraživao i slušao o ljudskim sudbinama, sve mi je jasnije bilo da priča mora van. Činilo mi se - napisat ću tu jednu i nikad poslije više ni jedne riječi. Jer ako je ja ne napišem, nitko drugi neće.”

Mnogo toga što ga je potreslo i o čemu treba govoriti, kaže, u roman nije stalo. Dio Roma živi u uvjetima nedostojnim 21. st.

“To je začarani krug bijede iz kojega je jako teško izaći. Mora postojati kvalitetna pozitivna diskriminacija jer mladi Romi na putu do zaposlenja i obrazovanja trebaju preskočiti nekoliko stepenica više od svojih neromskih vršnjaka. Siguran sam da će neki dijelovi romana naići na zgražanje, no vjerujem i u pozitivne efekte”, govori Novak te optimistično ističe kako “posljednjih godina sve više Roma završava škole, pa i upisuju fakultete. To se mora prije ili poslije pozitivno reflektirati na kvalitetu života. Iako se to može zahvaliti i poticajima od samih romskih obitelji, posebno treba skinuti kapu učiteljima i profesorima, koji se strpljivo i kreativno bore za svakog čovjeka.”

Upozorava kako je pogubna površnost s kojom novinari prate romske teme, govorili o Romima afirmativno ili negativno. “Misle da se ne smije progovoriti o obiteljskom nasilju među Romima, o zloporabi droga, prostituciji, ilegalnom oružju u romskim naseljima jer će time stigmatizirati kolektiv.”

Stereotipi

Kako odvagnuti kad govoriti, a kad prešutjeti ne bismo li izbjegli dodatno podebljati stereotip? “Poželjan je stav novinara da budu na strani slabijih. Romsko stanovništvo to po mnogočemu jest. No, treba se držati činjenica, a potrebno je uzeti u obzir i da je i maltretiranje često dvosmjerna ulica. Ako za svaku nepravdu u kojoj su deblji kraj izvukli Romi pročitamo da je krivnja kolektivna i da je posrijedi rasizam, time je možda novinar u etičkom smislu ispunio svoju zadaću, ali je zatvorio diskusiju o dubljim uzrocima i odgovornostima. Ni romskom se stanovništvu ne bi smjelo oduzeti pravo da ustane protiv negativnih pojava unutar vlastitih zajednica. Ako se to čini, to je pravi dokaz da ih se ne smatra jednako vrijednima. I, još gore, držeći ih kolektivom pod posebnom zaštitom, okrenuli smo leđa pojedincima koji se žele odmaknuti od začaranog kruga bijede.”

Što to Rome, u percepciji bijelih stanovnika Hrvatske, ponajviše čini “ljudima s druge strane veznika”, ljudima s “ali”? Hrvatica u vezi s Romom, kad joj za njega kažu da je “Ciganin, ali najljepši”, upečatljivo govori: “Nije mene ubola ni riječ ‘Cigan’, ni riječ ‘najljepši’. Ova između, ova prokleta, ‘ali’. To je uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi ona te zauvijek dijeli od dobrih slika...”

Novak komentira: “Ne želim generalizirati. Situacija u Međimurju je jedno, u Zagrebu drugo, u Baranji treće itd. Ali je zajedničko da su Romi tijekom svoje povijesti imali težak put. Zajednice su često bile izolirane, držali su se svojih običaja i specifične dinamike međuljudskih odnosa, nisu se prilagođavali. Tako je vrlo lako završiti na margini društva, u poziciji gdje će te okriviti i kada nisi kriv, upisati u predodžbu o tebi nešto nepoželjno. Moj je uvid možda potpuno pogrešan, ali mislim da takvo što ostaje upisano u kolektivnu svijest pa generira i specifične vidove ponašanja, agresivne reakcije i kada nisu primjerene. I time se zasigurno podcrtava i dodatno sidri drugost i otuđenost. Suvremeni negativni stereotipi o Romima su da se mnogi ne drže zakona, čak i da su institucije preblage prema njima, da opterećuju socijalni sustav, a sami čine premalo za vlastitu kvalitetu života. A negativni stereotipi Roma o “drugoj strani” su da ih institucije tretiraju prestrogo, da su uvjeti zapošljavanja diskriminatorni, da je, osobito pod krinkom humanitarnog rada, stvoren sustav u kojem se profitira na njihovoj nesreći (za što se i mene optužilo čim je roman izašao). Postoje mnogi pojedinačni slučajevi koji potvrđuju svaki od navedenih stereotipova. Smatram da će veliki korak unaprijed biti kada se razluče pojedinačni slučajevi od općeg stava o kojem god kolektivu. To je teško, zahtijeva puno strpljenja i angažmana s obiju strana, ali i povjerenje dovoljno čvrsto da izdrži povremene potrese.”

Tema izbjeglica

Među ostalim, roman donosi uvid i u velike razlike među izbjeglicama. Onima pored čijih dvorišta prolaze na putu za Zapad svi su ti ljudi jednaki, a među njima je tisuću perspektiva i nijansi, govori ponešto i o tome kako Arapi gledaju na crnce i obrnuto, kako Kurdi gledaju na Arape, kako na šijite Irance... Cijeli narativ Kurda Nuzata, osim što je uvjerljivo napisan, silno je bitan u ovo doba kad izbjeglički val ponovo kuca na naša vrata. Konačno imamo jednog 'našeg' izbjeglicu, čovjeka od krvi i mesa, s biografijom, snovima i strahovima, od čije je ljudskosti, time i tragičnosti, teško pobjeći, čovjeka čija je priča mogla biti i naša, da su se ratovi i osvajanja ispremiješali na drugačiji način. "Ljudi generaliziraju jer se tako lakše snalaze u kaosu. Generalizacija je višesmjerna. Sjajna je opaska Gorana Vojnovića, koji je rekao da su migranti mnogima iritantni zato što prolaze kroz Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, a njima je to sve isto. Samo znaju da tu ne žele ostati, oni žele u Švedsku ili Njemačku. Iskreno se nadam da ćemo na novi val migranata moći odgovoriti kvalitetnije. Svakome je stalo osigurati dobar život svojoj djeci. Svatko mora imati pristup pitkoj vodi, osnovnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Sigurnost i mali komad zemlje koji može nazvati svojim."

ELIPSO

Najnovije