PIŠE NENAD RIZVANOVIĆ

'KRVAVA ODAJA' ANGELE CARTER Seks i nasilje u mračnoj verziji čuvenih bajki

    AUTOR:
    • Nenad Rizvanović

  • OBJAVLJENO:
  • 26.04.2016. u 21:09

U pričama prerano preminule spisateljice sve frca od pornografije, nekrofilije, kanibalizma i sadističkog ponašanja

U svom kratkom životu engleska spisateljica Angela Carter (1950-1992) napisala je tridesetak knjiga.

Pisala je, podjednako uspješno, prozu, poeziju, eseje, drame, dječje knjige, no taj bogat i raznovrstan autorski opus zasjenio je jedan naslov - zbirka priča “Krvava odaja”, prvi put objavljena još 1979. Što je, dakle, tako posebno i izuzetno u “Krvavoj odaji” da se tu knjigu odavno smatra neupitnim klasikom?

De Sadeova poklonica

Angela Carter nije u “Krvavoj odaji”, kao što se to često misli, ispisivala nove verzije poznatih bajki poput “Crvenkapice” ili “Snjeguljice”, što znači da će Perraultovi ili Grimmovi fanovi uzalud u “Krvavoj odaji” tražiti nove i maštovite – “originalne” ili “poboljšane” – verzije omiljenih bajki, naprosto stoga što priče Angela Carter uopće nisu bajke – već fantastične, čak i fantazmagorične priče koje podjednako duguju gotskoj prozi, magičnom realizmu i pornografskoj literaturi. Istina je, doduše, da se Angela Carter za života puno bavila Perraultovom zbirkom bajki, no bajke su u “Krvavoj odaji” tek početak priče. Zanimljiv je autoričin relativno uzak izbor motiva – čak tri puta varira motive iz “Crvenkapice”, dva puta iz “Ljepotice i zvijeri”, a po jednom iz “Modrobradog”, “Snjeguljice” i “Mačka u čizmama”. Više od same bajke – ili eventualno interpretacije i/ili polemike s bajkom - spisateljicu je zanimao latentni sadržaja koji se “krije” u bajkama, a taj je sadržaj, kako se ispostavilo, zapanjujuće nasilan. Nije naravno Angela Carter prva koja je otkrila da bajke kriju mračnu prljavu jezgru, no za nju je to otkriće bile višestruko kreativno i poticajno. Sadržaj ovih priča najlakše bi se dao svesti na seks i nasilje, ili još bolje seksualno nasilje.

U “Krvavoj odaji” sve frca od pornografije, nekrofilije, kanibalizma, “žrtvovanja”, “nabijanja”, “mučeništva”, sadističkog ponašanja i osakaćenih leševa. U “Snjeguljici”, primjerice, grof poševi mrtvu djevojčicu. Kome biste takvu priču pročitali prije spavanja?

Angela Carter je velika poklonica lika i djela Marquiza de Sadea i “Krvava odaja” može se čitati i kao hommage velikom francuskom piscu, no to još ne znači da ju je moguće svesti na puki ekshibicionizam. Ova spisateljica strastveno istražuje arhetipove ljudskog nasilja, ponajprije ženskog, i “Krvava odaja” je velika knjiga o ženskoj požudi i ženskom mazohizmu. Pitanje je, doduše, koliko je feminizam bio sretan s ovom knjigom kojoj se često tepa da je izvršila “feministički obrat” – prije će biti da se “Krvava odaja” čini kao drsko bačena rukavica u lice feminizma: ženski likovi, koji dominiraju pričama, umjesto da se bore za svoja prava, ili barem diskretno pobune, spremno pristaju na ropski položaj i još uživaju u tim ulogama. Drugi je ključni moment ove zbirke što se priče zbivaju negdje i nekad u 20. stoljeću – što je indikacija temeljne autoričine strategije da, zaobilazno i zamršeno, daleko od realizma i stvarnosne proze, progovori ne samo o ženama i ženskoj seksualnosti, već i o drugim srodnim i povezanim fenomenima, kakvi su već brak, roditeljstvo, muškarci, siromaštvo i bogatstvo.

Angela Carter se oboružala teškim literarnim arsenalom i impresivnim horor scenografijama da bi nam protumačila da je suštinski normalno što se ljudi zvjerski ponašaju jedni prema drugima i da su prevara, brakolomstvo, perverzije i opačine naprosto prirodno stanje, i da je svaki bijeg od okrutnosti i terora unaprijed osuđen na neuspjeh.

Ismijavanje konvencija

Angela Carter imala je laku spisateljsku ruku i sasvim neočekivano smisao za humor: negdje iznad ovih priča lebdi grohot nad ljudskim manama i slabostima, nad očevima koji obožavaju svoje kćeri, ali ih ipak proćerdaju na kartama, nad ženama koje lako varaju svoje muževe, ili žele da ih se gazi i još uživaju u svom podređenom položaju, ili na kraju o muškoj životinjskoj spolnoj prirodi. Engleska spisateljica se u “Krvavoj odaji” naposljetku i nasmijala konvencijama, no za svoje je likove sačuvala diskretnu empatiju, što je ujedno i najzačudniji moment u ovoj knjizi.

Pamtit ćemo njezinu zanimljivu rokoko rečenicu, koju je na hrvatski u ovom prijevodu dočarala Senka Galenić, ali ponajprije vrlo efektan prozni hibrid koji je i danas čitateljima neodoljivo privlačan.

Izdvajamo