ZAGREB - Malo koji mladi pjesnik odgovara na očekivanja iskusnih kritičara. U pogovoru "Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva" (1970.) Pavletić je proglasio Luka Paljetka (r. 1943) važnim pjesnikom za buduće antologije.
Četrdeset godina kasnije Paljetak je moderni klasik, akademik, iza njega je 30-ak knjiga, najmanje toliko domaćih i inozemnih antologija, ne mnogo manje vrijednih književnih nagrada.
A to sve nisu "samo" knjige stihova, već jednako tako drama, antologija, teorijskih i znanstvenih tekstova, knjige prijevoda, lektirno-dječji stihovi i, naposljetku, romani.
Pjesnik je prerastao korice svojih knjiga, i književnosti. Jedino darovitošću, potpunom predanošću i radom utjelovio je čitav grad, baš kao što Dubrovnik podrazumijeva Paljetka. Tek izašlim romanom "Marin - roman o Držiću" (Profil) pjesnik je ovu istoznačnost pretvorio u vlastiti magnum opus.
Jeste li znali od prve rečenice da će "Marin" obsezati 860 stranica?
- Ne. Ali znao sam kako ću početi i znao sam kako ga moram završiti, i gdje. Doslovno kojim riječima i na kojem mjestu. Sve između bila je velika avantura, u smislu da svaki dugački put počinje prvim korakom.
Kada ste krenuli u rad na romanu?
- Onog trenutka kada sam shvatio što je ključni motiv koji Marina pokreće, u životu ali i u stvaralaštvu. I tu sam, dobio romaneskni ključ.
Slava obitelji
Što ste to shvatili, kakav ključ?
- Shvatio sam da je on shvatio nešto što su mu drugi dugo tajili. Da pripada obitelji koja je izgubila plemstvo i da bi to plemstvo mogao vratiti, svojoj obitelji i sebi: grb, sjaj i slavu. To sam shvatio 2008. kada je bila Držićeva godina, kada sam radio puno na Držiću, čitao njegov opus, gotovo pod kožu, s pincetom. S jedne strane zbog toga da bismo se što bolje pripremili za tu jubilarnu godinu, a s druge pak strane što sam imao zadatak napisati 17 natuknica za držićevsku enciklopediju. Tada sam naišao na ovaj ključni motiv, koji mi je objasnio sekret (tajnu) Držićeva života.
- Bio je orguljaš, učeni grofovski sluga, sa 42 godine zaređen za svećenika, nadbiskupski kapelan u Veneciji i naposljetku, pred smrt 1566. urotnik koji namjerava srušiti dubrovačku vlast. Tko je i kakav je vaš Marin Držić?
- Moj Držić nije onaj koji ruši vlast. Ali, zašto? Onaj tko želi postati dio takve i te vlasti, vratiti ugled svoje obitelji, ne može raditi protiv vlasti. On može uspjeti samo s tom vlašću. Držić ne radi protiv vlasti, on radi protiv onih koji su protiv te vlasti. Sve do trenutka dok ne shvati da je izigran i s jedne i s druge strane i da je potpuno sam. Tada je kasno da išta poduzme, da poduzme bilo kakav revolucionarni pothvat. On, kao što to dobro zapaža pokojni Rafo Bogišić , ostaje sam na putu, kako se kaže. Ali tada je prekasno, pred njim jedino stoji Venecija kao utočište, gdje ga, naravno, zatječe gorki kraj.
Dakle, Držić više nije urotnik, nego "doušnik" sa samosvojnim ciljem povratka vlastite časti. Što vaši kolege držićolozi kažu na vašeg Marina?
- Ne vjerujem da bi se složili posve. Zato što su oni još uvijek unutar jedne opcije koja dugo traje u držićologiji. A to je opcija od Živka Jeličića, od Krleže i od sličnih...
Marina Franičevića?
- Koji su uvjereni da je Držić gotovo iz kolijevke već bio revolucionar i da je radio, čim je progovorio, na tome kako treba srušiti Republiku. To je zabluda.
Tkivo priče
Je li za pisca biografskog romana najsretnije razdoblje u protagonistovu životu ono o kome se najmanje znade?
- Istražujući čvrste točke Držićeva života, one koje imaju uporišta u dokumentima, i u povijesti, i u držićologiji, otkrio sam čitav niz praznih mjesta, dakle lakuna. To me jako obradovalo, jer mi je pružilo romansirsku mogućnost da ih ispunim, da ih napunim građom koja će spojiti jedno poznato mjesto s drugim, a u međuvremenu dati, kako bi se reklo, meso, tkivo čitavom romanu, priči. Dobrog romana nema bez priče.
Ne tako davno Lovro Kunčević je otkrio nepoznato, šesto Držićevo urotničko pismo Mediciju. Mogu li moguća nova otkrića srušiti književno-povijesni kontekst vašeg "Marina"?
- Nimalo, samo bi potvrdila, vjerujem, moj stav. Naime, urotnička pisma koja su nam bila poslana pisana su kao, po mome sudu a tako je postavljeno i u romanu, mamac za prave urotnike. Republika ne zna tko su pravi urotnici, ali zna da su u Firenci. Šalje Držića s urotničkim pismima u kojima nema nijednog relevantnog dokaza protiv Republike. Sam Cos(i)mo kaže da su to besmislice jednog zaluđenog fratra i da to ne vrijedi niš'. S pomoću tih pisama on na vidjelo dana izvlači dva stvarna urotnika, a treći među njima bio je sin njegova brata, Maro Držić. Kad ih je izvukao sad je shvatio da Republika zna svoje stvarne neprijatelje, da joj Držić više nije potreban, da je odradio svoju ulogu. S druge pak strane, zna da je sebe doveo u opasnost prividno im se priključivši, jer će ga oni sigurno prozreti. Kad je shvatio da je s obje strane ugrožen i da sve to vodi samo jednom mogućem kraju, pokušava bijeg, piše da se umorio, da je vrućina, da bi se on rado maknuo od svega toga.
Dvojbe autora
Kakav je u "Marinu" odnos književnog standarda i "manjinskog" dubrovačkog govora, poznatog iz Držićeva opusa. Jeste li imali dvojbi?
- Nisam. Ali sve ono što sam za svoje potrebe, za potrebe likova koje nisam izmislio - a to su uglavnom likovi koji funkcioniraju i preuzeti su iz njegova djela, pa postaju stvarna lica, stvarne persone ovoga romana - za te sam likove, kad god je to bilo moguće, preuzimao gotove, već ponuđene rečenice iz Držićevih djela, iz svih njegovih djela. Sve drugo što nisam mogao naći, a da meni odgovara za monolog, dijalog ili slično, pisano je standardnim hrvatskim jezikom.
Ne bojite se da ćete doživjeti sudbinu Danila Kiša, da vas optuže za plagijat, za krađu?
- Ne, ovo nije krađa, nego samo način da njegovi knjiški likovi postanu stvarni likovi. Da govore onaj jezik kojega inače govore, u drami. Ja bih njemu napravio nepravdu da Pometu u usta stavljam nešto što je moje a ne njegovo.
Kada knez s Velikim vijećem raspravlja o Držićevoj zamolbi da se u Velikoj vijećnici prikaže njegova nova drama "Dundo Maroje", oni raspravljaju kao moderni, pragmatični vlastodršci. Je li vam to bio važan segment djela?
- Vrlo, jer je ta vlast faktor o kojem Držić neprestano vodi računa. On je svjestan da bez vlasti ne može ostvariti (povratak plemstva), ako želi ući u tu vlast i sam, jednom, želi biti "conte", vitez, dobiti nešto što ga "sučeda"...
Sljeduje...
- Tako je. On mora uvažavati vlast na način na koji njega vlast ne uvažava toliko koliko ga koristi. U tom smislu u romanu se pojavljuju ulomci pisani kurzivom u kojima ta vlast, koja sebe naziva "Mi", nastupa kao neka vrsta interne fortune, glasa, njenog glasnogovornika, neke nadsile koja u životu, i u tekstu, zamjenjuje fortunu, fatum s kojim se Držić hrve računajući na svoj virtuozitet, na svoju virtu, vrlinu i sposobnost da je nadvlada. Ali za taj cilj on mora napraviti čitav niz najprije malih kompromisa koji ga, onda, uvlače u sve veći kompromis. Naime, mehanizam koji funkcionira i u mom romanu nije nešto što je nama nepoznato. I danas. To je mehanizam mrkve i batine.
Poznato je samo par činjenica
Sva provjeriva građa o Držiću stane na pola kartice novinskog teksta?
- Ne znamo kada se rodio. Znamo kada je postao rektor polovice crkve Svih Svetih u Dubrovniku, kada je otišao na studij u Sienu, kada se vratio u Dubrovnik, da je sa sumnjivim grofom Rogendorfom putovao i u Beč i u Carigrad, i znamo da je na neki način prijateljevao s braćom Vučević, koji su bili državni neprijatelji Republike.
To je zapravo sve?
- Znamo da mu je otac bankrotirao. Da ga je izlučio iz nasljeđa, da bi ga ponovno primio. Znamo da je imao brata Vlaha, slikara, od kojega se nije sačuvala nijedna slika, koji je bio Tizianov đak... I znamo još...
Pola kartice?
- Pola kartice teksta.