U ovome autobiografskome crtanom romanu, koji je nastajao od 1978. do 1991, Židovi su prikazani kao miševi, Nijemci kao mačke, a Poljaci kao svinje. No, ne radi se o basni, nisu životinjama pripisana ljudska svojstva, nego su ljudi prikazani u životinjskome obličju. Efekt koji Spiegelman time postiže duboko je optužujući: ljudi se gade miševa, nastoje ih istrijebiti u svojoj okolini, i to je nešto što je u našoj civilizaciji podrazumijevajuće, kao što je i antisemitizam tridesetih i četrdesetih godina u većem dijelu Europe bio skoro podrazumijevajući.
Korištenje predrasuda
Mačke simpatiziramo, one su dostojanstvene i svojeglave, a svinje su nečiste životinje koje služe tome da jednoga dana budu zaklane. Pritom, Spiegelmanovi miševi nisu stilizirani poput Disneyjevih, nego su ružni, jadni i progonjeni, za razliku od njihovih progonitelja koji su snažni, lijepi i okretni. Tako u životu i u genocidu jest, premda su priče o genocidu prečesto utješne po one koji ih čitaju, pa akteri bivaju neistinito prikazani. Žrtve su lijepe, ljudska je patnja lijepa, samo u knjigama i filmovima.
Spiegelman traži od svoga ostarjelog oca da mu ispriča svoju osobnu priču o holokaustu. Otac je udovac, u drugom je braku, patološki je škrt, dovlači u kuću bespotrebne stvari, gomila kojekakvo smeće, samoživ je, posesivan i opsjednut time da ga žena pokušava opljačkati te da je s njime samo zbog nasljedstva. Ničega dobrog ni toplog u tom čovjeku više nema. On je, kao što njegov sin u jednoj sličici kaže, poput Židova iz antisemitskih predrasuda o Židovima. A zapravo, on je samo ljuštura, opustošena sjena čovjeka koji je preživio Auschwitz i koji je u holokaustu izgubio većinu bližnjih. Općenito, krivo je vjerovati da velika patnja ljude učini boljima, ali u ovoj se priči dogodilo nešto ekstremno.
Vladek Spiegelman svoj život priča fragmentarno, u nastavcima, kroz duži period, što Art nastoji sačuvati i prikazati u romanu. Njegova je priča iznuđena, sin ju je od njega tražio pa je pristaje ispričati, jer on ne vjeruje da je ima smisla pričati, ona ga uznemirava i svako malo dobiva srčane napade.
Bez moraliziranja
Artova majka, Vladekova prva žena Anja, koja je kao i on preživjela Auschwitz, ubila se 1968, a da za sobom nije ostavila oproštajno pismo. Sinu je, istina, u nasljeđe ostavila svoje dnevnika, ali ih je Vladek spalio. Art oca naziva ubojicom, pita ga je li barem nešto pročitao prije nego što je spalio te papire, ali uzalud. Otac je, doista, ubojica uspomena, htio bi da se sve zaboravi, da nema ničeg od onoga što se dogodilo.
Iako mu je crtež stiliziran, Art Spiegelman drži se izrazito realističnog pripovjedačkog prosedea. U očevoj priči stalo mu je do naturalističkih detalja, život u predratnoj i ratnoj Poljskoj on crta insistirajući na pojedinostima svakodnevice, čak i kada one nisu u vezi s okosnicom priče. Ne moralizira i ne intelektualizira, ne bavi se unutarnjim preživljavanjima junaka, pa odvraća i samoga oca kad u takvo što pokušava skrenuti iznoseći svoj život. Ništa ovdje nije bitno osim činjenica i spaljenih uspomena od kojih bi se mogao naknadno rekonstruirati jedan ubijeni svijet. U ovome romanu se nikada ne postavlja pitanje što je zločinca nagnalo da bude zločinac, jer bi i svaki odgovor na njega mogao biti utješan za čitatelja. Naprosto tako biva da su mačke lovile i ubijale miševe, dok su im svinje vjerno služile, dijeleći s njima mržnju prema miševima i nadajući se da neće biti zaklane. Priča o holokaustu ne može služiti tome da ljude tješi.
Kolektivno iščeznuće
Motiv majčinog samoubojstva pojavit će se i u jednom drugom autobiografskom romanu, “Priči o ljubavi i tmini”, Amosa Oza. Vlastitu obiteljsku tragediju čovjek ne može doživljavati kao životnu metaforu, pa tako ona ni u romanu ne može funkcionirati kao metafora, ali i kod Spiegelmana i kod Oza majčino nijemo samoubojstvo, bez riječi, bez glasa, neka je vrsta prvog pokretača. Obojica tragajući po obiteljskoj povijesti, položenoj u strašno doba kolektivnog iščeznuća, pokušavaju otkriti zašto im je ona to učinila, zašto se ubila. U tom traganju Spiegelman nailazi i na svoga starijeg brata Richieua, koji je kao petogodišnjak ubijen od nacista. Kako se on osjećao, što je mislio, kakvim se igračkama igrao, je li se plašio? O tome se ništa ne zna, niti se išta izvan književnosti, pisane i crtane, uopće može znati. Na kraju, u posljednjemu kadru, u posljednjoj sličici ove veličanstvene i bolne knjige, nakon što ga je Art za taj dan preslušao, otac liježe u krevet i prije sna, a već sasvim s druge strane, govori mu: “Umoran sam od priče, Richieu, i za danas dosta priča…” Valja zamisliti, vlastitim srcem osjetiti, tu omašku kada te otac nazove po imenu svoga četrdesetak godina mrtvog sina. Tko može osjetiti tu pustoš i samoću zna i zašto se pričaju priče o holokaustu.
“Maus” je - što je skoro već i suvišno napominjati - hrvatsko izdanje doživio isključivo zahvaljujući Marku Šunjiću i njegovoj Fibri. Netko je dobrohotan, krivo vjerujući da su stripovi lakši od knjiga, rekao da bi ovu knjigu valjalo uvrstiti u školsku lektiru. Istina je, međutim, da bi je trebali čitati oni koji su davno napustili školu.
Hrvati su bili macani
Recimo, nadbiskup Bozanić, gradonačelnik Bandić i ostali predsjednički kandidati, hrvatski pisci, kao i ološ s blogova koja misli da se radi o prežvakanoj temi… Jeziva je u ovoj knjizi slika Poljske, i nije lako zamisliti kako je čitaju Poljaci. Mi Hrvati, pak, ne moramo se brinuti s obzirom na našu povijesnu ulogu, kao i na činjenicu da naša zemlja nije bila okupirana i razdijeljena poput Poljske, nego je bila nezavisna država, sa svojim, a ne njemačkim koncentracijskim logorima. Hrvati nisu bili svinje, Hrvati su bili macani. Prokletstvo ove knjige je što ću se toga sjetiti kad god u svome domu, ostavi ili podrumu, ugledam uplašenog kućnog miša.