TEA TULIĆ

'MAKSIMUM JATA' Knjiga riječke književnice koja daje glas šutljivima, ekonomski marginaliziranima

Matija Djanješić / HANZA MEDIA

Tea Tulic u svom inspiracijskom kutku na terasi hotela Continental

 

"Maksimum jata" (Sandorf) Tee Tulić sazdana je od poetsko-proznih fragmenata, tekstualnih krhotina, malih kondenziranih tekstova, sekvenci koje katkad nemaju jasne rubove, redaju se bez kronološkog niza. Knjiga je to, ponajprije, atmosfere, stanja, u kojoj je jedan od glavnih likova grad, autoričina Rijeka.

"Meni je ovakva vrsta pisanja prirodna, jer, prateći proces misli, razmišljanja, gledanja svijeta oko sebe i unutar sebe, on i jest uvijek u fragmentima, savija prostor i vrijeme, iskrzan je i stalno podložan interpretaciji. Za razliku od nekih drugih pisaca koji će prvo napraviti kostur priče, znati unaprijed radnju, zadati si smjernice kuda će ići, meni to osobno nije izazov. Dapače, često ne znam kuda me sve tekst, kao i vlastita misao, odnosno život, vodi", kaže Tulić.

Knjiga je nastajala polagano, stvarala ju je pet godina: "Prvo sam dvije-tri godine samo osjećala i gradila atmosferu ove knjige u sebi. Tek sam ponešto zapisivala. A onda, kad sam se upustila, glavna ideja mi je bila pokušati prenijeti atmosferu, ono osjetilno. Nisam ni znala što ona sve sadrži. Ambijent u knjizi je primorski. Moglo bi se reći da je to osjećanje atmosfere polaganog raspadanja i može se usporediti s mirisom mora. Jer, miris mora je zapravo miris raspadanja mikroorganizama, truleži, ali mi ga doživljavamo zavodljivim, privlačnim. Raspadanje koje opisujem u knjizi prati opći zaborav, lišavanje naše društvene odgovornosti i otuđenje, stanje koje nam je donio kapitalizam, to nezdravo svođenje na samog sebe. Posljedično, prati ga i pokušaj zadržavanja dostojanstva, kako bi se miris truleži ugodio na aromu mora."

Na neki je način to knjiga o Rijeci, dobrim dijelom nastajala izvan četiri zida intime, autorica ju je, ako ne doslovce pisala, onda skicirala vani, upijajući grad i ljude oko sebe. "Otišla bih s bilježnicom, imam svoje punktove u gradu gdje nađem mir i zapisujem misli i rečenice na kojima kasnije više radim kod kuće. Za vrijeme burnih ili oblačnih dana Rijeka je … ima to dramatično nebo, gore se stalno nešto događa. Kada zapuše jugo ili bura često odlazim na lukobran, tamo tada nema gužve. Odlazim i na terasu hotela Continental, gdje se, uz mene, eventualno nađe pokoji turist. Ali znam i drugdje sjesti, gdje mi dođe."

Matija Djanješić / HANZA MEDIA
 

Naslovna sintagma upućuje na kulminaciju knjige, karneval koji se jednom godišnje zbiva u gradu, u kojem sudjeluju i likovi u knjizi. "Taj događaj je poput jednokratne katarze u kojoj se šutljivi pojedinci, tijekom čitave godine 'nevidljivi', okupljaju u bučno jato, u kolektiv, i onako već nevidljivi, stavljaju maske na sebe. Često životinjske. Magljenje granice između ljudi i životinja je i simptom i posljedica kapitalizma. Jer, kapitalizam se poziva na životinjske principe. Tko jači taj tlači. U karnevalu imamo društveno nevidljive ljude koji uzimaju nova tijela, životinjske maske, i ritualno odabiru fiktivnog krivca, lutku - pojedinca kojeg pale na obali i time peru grijehe sebe samih, odnosno društva. Peru grijehe vatrom. Miješa se ljudsko i životinjsko. Ali ipak, mimo ove slike, mnogi ljudi pokušavaju, možda danas više negoli ikad, zadržati ljudsko, humano u sebi. Da se ne prepuste sistemu u kojem, kako je to lijepo kazao Ernesto Sábato, vlada kovanica 'sloboda svima, i vukovima i jaganjcima, ali vukovi neka pojedu jaganjce'. Također, mene zanima i ono primarno u nama, naši instinkti, odnos s prirodom, tu je taj animalni moment koji sam tek počela istraživati u ovoj knjizi, a vjerojatno ću se njime i dalje baviti."

"Maksimum jata" vrvi motivima doma, no dom ne nudi jedino i isključivo sigurnost i utočište: "To mi je zanimljivo ponajprije iz ženske perspektive. Dok sam stvarala ovu knjigu gledala sam dokumentarac o tome kako su žene, dok su bile nomatkinje, dok su se kretale, zajedno s muškarcima, dok nije postojao koncept stalnog doma, bile ravnopravne u društvenom smislu. Pojava doma, tog koncepta, je degradirala društveni status žene. Dom je ženu zaustavio u kretanju. Što nam dom danas znači? Uz često obiteljsko nasilje ili šutnju 'za mir u kući', znači i kredite, obaveze, nesigurnost … moje dvije junakinje susreću se s idejom da će im banka oduzeti dom. Topi se osjećaj sigurnosti doma, on je u tom smislu postao izvor straha i tjeskobe od gubitka posljednjeg prebivališta intime", kaže autorica.

"Maksimum jata" daje glas šutljivima, ekonomski marginaliziranima. "Oni su, osim što su društveno šutljivi, prilično šutljivi i intimno. Posljedica ovakvog društvenog uređenja je njihovo zatvaranje u te nesigurne kuće, zatvaranje ljudi u njih same. Gubi se osjećaj fizičkog javnog prostora, dijeljenja i imanja javnog prostora i svega onoga što iz toga ide. Postoje gradovi u kojima je zabranjeno čak i drijemanje na gradskim klupama… A one pripadaju građanima, samo trebaju vratiti taj osjećaj i boriti se za njih."

Zašto je birala pisati u prvom licu jednine? "Direktnije je, prvo lice, involviranije. To 'ja' može biti bilo čije 'ja'. Dok čitam tuđu poeziju ili prozu, ako je pisana u prvom licu, puno mi ju je lakše prigrliti i osjetiti. Bilo da prvo lice ugađa, bilo da opominje. Zbog tog osjećaja radije i sama odlazim u prvo lice, koje je, doduše, intimno riskantnije. Ali birajući prvo lice mogu intenzivnije osjetiti slobodu za koju mislim da ne postoji nigdje drugdje osim u umjetnosti."

Kakva je to sloboda, što ona znači? "Ponajprije to je sloboda misli. Sloboda ekspresije misli koju fikcija i mašta u umjetnosti podržavaju. Ona se najviše približila konceptu potpune slobode i pred nas postavlja ogledalo. Zbog toga je mnogi vide opasnom i pokušavaju je dokinuti. Ona je stvaralačka i kao takva nosi najvišu energiju i brižljivost u sebi. Mislim da slobodnija ni u jednom drugom smislu ne mogu niti ću dočekati biti. Ovu slobodu moramo uvijek iznova osvajati i braniti. Prvo lice jednine pred autora može stavljati i zamke cenzure i autocenzure, a ja se volim suočavati s time na način da je osvajam baš putem prvog lica."

Za svoj prvijenac "Kosa posvuda", fikcionalizirano, a autobiografsko suočavanje sa smrću majke Tulić je, osim redom dobrim kritika, dobila i nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina. Ponešto joj je, kaže, ta odlična recepcija smetala da posve opušteno može raditi na drugoj knjizi. U početku su joj tuđa očekivanja bila teret. "Sve dok nisam spoznala da su tuđa očekivanja - iluzija. Možda neki bliski krug ljudi, kojima je stalo i do mene i do mog rada, nešto očekuju i žele od mene, ali što se tiče drugih - ta su očekivanja za mene ipak iluzija. Bilo mi je puno lakše raditi kad sam to shvatila. Ako više ništa i ne napišem - nikom ništa. Vrlo je jednostavno: ja sam slobodna i stvarati i nestvarati."

 

ELIPSO

Izdvajamo