PIŠE ŽELJKO IVANJEK

MATOŠEVA POEMA IZ 1907. Stihovi koji sažimaju povijest austrougarske periferije

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 28.07.2017. u 16:03

Wikipedia

Manje je važno to što je prošlo 110 godina od prvog objavljivanja poeme “Mora” Antuna Gustava Matoša (AGM), važnije je da se pročita što je jedan mudar a omrznut čovjek na rubu Austrougarskog Carstva smislio i u stihove skladao davne 1907. godine.

Urednik Matoševe knjige, Ivica Matičević, mudro je postupio oslanjajući se na raniji esej priređivačice Ružice Pšihistal, koji je pretvorila u novi, u “Apokalipsu hrvatske duše”. Jer, Matoševa “Mora” jest apokalipsa “ne samo po tomu što objavljuje kraj moderne civilizacije i utoliko kraj jednoga svijeta”. “Ona je apokalipsa jer je njezin sadržaj, cilj i destinacija sama istina”, zaključuje Pšihistal. Periferijski fin de siècle austrougarskog carstva ostao je izvan fokusa ključnih eseja o tome razdoblju, poput istoimene knjige Carla Emila Schorskea koji se zadržao na Beču, odnosno Vienni. U jednoj takvoj studiji Matoš bi bio glasnik Apokalipse, ne samo carstva na umoru nego i njegove, carske Hrvatske.

Obeshrabren i napušten, pjesnik sažima historiju u šest redaka: “Grudi mi tište turski bastijoni,/Bataljoni švapski, Dužda galijoni,/Pastorak ja sam borbe svih giganta,/Guši me podlost lažljivog Bizanta,/Sofizam Beča, pohota Budima,/Labirint mračni katakompskoga Rima”. Sedam godina kasnije Matoš je ležao u Vinogradskoj bolnici, gladan poslije operacije. U sobi koju je i danas moguće razgledati u starom krilu nagovještene ratne apokalipse, baš kao pastorak hrvatske književnosti.

ELIPSO

Izdvajamo