MAJSTORI POVIJESNIH ROMANA

MONALDI I SORTI U NOVOJ KNJIZI ISPRIČALI NEVJEROJATNU PRIČU CURZIJA MALAPARTEA 'Bio je veteran, zavodnik i ratni novinar. Puno je jači od Hemingwayja'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 26.09.2017. u 09:24

  • Miščević/CROPIX

    Glavni lik djela koje se odvija na Capriju 1939. je književnik Curzio Malaparte, zavodnik i enfant terrible fašističkog pokreta

    Rita Monaldi i Francesco Sorti, poznati spisateljski par autori su knjige “Malaparte, Smrt kao ja” koja je kod nas izašla u izdanju Frakture, u prijevodu Ane Biloš i Dragane Vulić Budanko.

    Talijanski književnici pozornost, osim kvalitetom, pobuđuju i činjenicom da književnost stvaraju pišući skupa. Poznati su po povijesnim romanima u kojima donose uvijek drukčiju interpretaciju događaja i povijesnih ličnosti.

    Govoreći o tome kako biraju teme i kako naposljetku odluče da su na neku, samo ne bi li je istražili, spremni potrošiti i godine, u intervjuu za Jutarnji list kažu:

    Lažne vijesti

    “Tražimo neku prekretnicu u povijesti, vrijeme i mjesto kad je prirodni tijek događaja preusmjeren u neprirodni smjer. Povijest i politika mnogo su puta manipulirani na taj način. Tipičan takav suvremeni primjer bio bi širenje lažnih vijesti. Nevjerojatna brzina širenja vijesti u našem digitaliziranom svijetu takva je da pametna laž može imati trenutačan, snažan učinak. U prošlosti je to bilo puno sporije. U našim knjigama pokazali smo da je Lutherovu reformaciju pomoglo širenje lažnih vijesti. No, političke klevete i laži u renesansi su kružile sporo, komunikacijska mreža bila je labava, laži i propaganda morali su biti ponavljani na mnogo načina i puno puta.”

    Monaldi i Sorti, koji su nedavno bili i gosti Festivala svjetske književnosti pišu povijesne romane koji su daleko tek obične literarne zabave što krati vrijeme. Nije im cilj čitatelja tek zabaviti. Što im je, kao autorima, bitno?

    “Puka zabava zasigurno nije naša misija. Romani moraju biti zabavni, ali i dati čitatelju novu sliku svijeta. Tragamo za drukčijom perspektivom povijesti, imajući u vidu političke procese, lojalni smo povijesnoj točnosti. Nadamo se da će čitatelji nakon čitanja naših knjiga osjetiti i razmišljati drukčije. Pokušavamo poboljšati doživljaj svijeta kroz povijesnu fikciju. Nas dvoje baš i ne živimo u sadašnjosti. Sadašnjost vidimo kao tanko, neprozirno staklo kroz koje svjetla prošlosti stalno sjaju. Zbog toga su naši osjećaji i misli stalno pod utjecajem svijesti o povijesti. Cilj nam je podijeliti s našim čitateljima emocije, iznenađenje, a ponekad i ogorčenje koje osjećamo kad otkrijemo koliko je neka povijesna pozadina iskrivljena u svrhu ideoloških ili političkih ciljeva.”

    Suparnici

    U radu im, naglašavaju, pomaže nezavisna pozicija koju, kao pisci i istraživači, imaju: “Mi smo izvan akademskog svijeta i zato smo slobodni. Vodimo se interdisciplinarnom metodom, nismo prisiljeni slijediti glavnu struju. Nitko nas ne može zastrašiti prijeteći smanjivanjem financijskih sredstava našem sveučilišnom odsjeku.  A zahvaljujući našem novinarskom iskustvu još uvijek koristimo metode koje smo koristili u mladosti, u vrijeme kad smo pisali članke za dnevne novine: precizno ispitivanje svih mogućih svjedočanstava, opsežna istraživanja u arhivima, uska suradnja sa stručnjacima (liječnici, grafolozi, odvjetnici, prevoditelji, bibličari...). Ne brine nas popularnost fikcije na televiziji, koja postaje suparnik fikciji u književnosti.

    Primjerice, pisat ćemo tv seriju o Danteu i ‘Božanstvenoj komediji’ za vodećeg talijanskog filmskog i televizijskog producenta, Palomar Film, no ništa se neće promijeniti u našem pristupu”, najavljuju.

    Govoreći o novom romanu ističu da se njegov glavni lik, Malaparte, pokazao jednim od najinspirativnijih izvora koje su ikada imali u karijeri: “Zamislite prekrasnog pisca, hrabrog veterana, ratnog novinara, ljubitelja žena, poliglota, za fašizam je bio enfant terrible, komunist, u trenutku smrti možda i katolik. U usporedbi s drugim romanopiscima koji su imali avanturističke živote, duhovno je bio jači od Hemingwaya (koji je, usprkos svjetskom uspjehu, počinio samoubojstvo), a nama, ljudima 20. stoljeća, govori znatno više negoli, recimo, Gabriele D’Annunzio.”

    Pisati u dvoje

    Oduvijek su, spominju, planirali napisati roman čiji bi protagonista bio pisac. Malaparte im je bio izazov zbog osebujna duhovnog puta koji prolazi. Opisuju ga kao žrtvu vlastita egoizma i narcisoidnosti, nakon što je manipulirao i uništio bezbrojne živote, na samrtnoj postelji, u rimskoj klinici, na koncu, nemoćan, morao se suočiti s nepoznatim. “Tad se dogodilo nešto izvanredno. To je bila i velika književna prilika: čovjek, veliki pisac koji je živio kao da je besmrtan, odjednom se suočava sa smrću. Smrt mu daje priliku pokajati se, iskupiti, dok piše roman u kojem će proći kroz cijeli svoj život. Tako smo mogli ispričati čovjekov život kako je viđen u njegovu najiskrenijem trenutku”, kažu autori.

    Kako izgleda pisati u dvoje, tko piše, tko dorađuje, kako se nadopunjavaju, usuglašavaju? “Svaki dan međusobno izmjenjujemo ono što smo napisali i međusobno uređujemo. Nema rigidne podjele zadataka, svatko može onom drugom ostaviti dvije, tri prazne stranice s kratkim objašnjenjem kako priču razvijati dalje. To se događa samo dok pišemo prvi draft. Nakon toga dolazi spor i mukotrpan postupak prepisivanja, gdje radimo sloj po sloj, detalj po detalj, dok se sve stilski ne ujednači. Na kraju ni mi ne možemo točno reći tko je napisao koji dio, tek kad dođemo do toga držimo da je miješanje obaju glasova bilo uspješno.”

    Kako kao koautori rješavaju situacije kad im se mišljenja razilaze, kad drugačije vide rasplet, bitne crte ključnog lika … ? “Kad smo pisali naš prvi roman ‘Imprimatur’, bilo je teško usuglasiti se oko različitih pitanja, uglavnom vezanih uz stil”, kažu objašnjavajući da je problem bio što je pisanje Rite Monaldi bilo “puno zrelije” od stila Francesca Sortija. Predložila mu je da čita Prousta, “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Sedam svezaka, oko 3300 stranica. Trebalo mu je oko dvije godine, nakon čega je imao freudovsko iskustvo. Sanjao je da je on Proust i Riti Monaldi pokazivao oblake na nebu, u nekoj vrlo proustovskoj maniri i žargonu. “Poslije tog sna Francescov stil se potpuno promijenio, dobio je muzikalnost nužnu za barokni stil ‘Imprimatura’. Danas, nakon što je iza nas deset zajedničkih knjiga, mi točno znamo što možemo očekivati jedno od drugog”, kažu autori.

    Izdvajamo