Moses Herzog propali je pisac, ražalovani akademik, koji se bliži pedesetoj i totalno je degradiran i uništen kao muškarac. Dvaput se ženio, svakoj je ženi napravio po dijete, obje su ga zamrzile, djecu ne viđa, nikoga nema. U vezi je s nekakvom Ramonom, ali to baš i nije neka veza. I tako on, ne znajući što bi i kamo bi sa sobom, počinje pisati pisma poznatim i nepoznatim, živim i mrtvim ljudima. Ta pisma nikome ne šalje, ali njemu i nije cilj da ih netko pročita. Ionako su to njegovi razgovori sa samim sobom i s kosmosom ljudi koji u njemu žive, i nad kojima se nastoji rasteretiti od svoga kolosalnog životnog razočaranja.
Roman Saula Bellowa o Herzogu, čini mi se, započinje u nekoj vukojebini na američkome Srednjem zapadu, dok ovaj planira da se vrati u New York, nađe se s ljubavnicom i posvršava tko zna kakve poslove. U tome ga nešto ometa - vazda Herzoga nešto ometa - pa završi na skroz drugome mjestu. Njegov je život čisti očaj, nad kojime on više nema baš nikakvu kontrolu. Samo je Herzog očajniji od svoga života. Ali ono što zbilju čini podnošljivom, i što, na kraju krajeva, podnošljivim, zabavnim i genijalnim čini ovaj roman, njegov je gorki humor.
Nije baš uvijek najjasnije tko je tu duhovit - pripovjedač ili sam Herzog. Ili iznad obojice, možda, djeluje u ulozi velikog komedijaša, gospodin Bog? Roman “Herzog” primjer je židovskoga humora, njegova američkog vrhunca, onoga čemu je filmski izraz dao Woody Allen. Doista, Saul Bellow, sin doseljenika iz Sankt Petersburga, poetikom i ljudskom naravi najbliži je rod Woodyja Allena, a Herzog je najjasniji izraz toga srodstva. Kako je roman o Herzogu Bellow objavio još 1964, prije nego što je Woody Allen snimio ijednog kadra u životu, mogli bismo ga smatrati njegovim ocem.
Herzog se nalazi usred životnog bezizlaza, a njegovo ga koprcanje uvlači sve dublje u problem. Sve što čini je krivo, i sve je posljedica neuroze, grižnje savjesti, manijakalne potrebe za iznalaženjem stvarnoga krivca. Kada se na trenutak učini da će nekim čudom sve izaći na dobro, jer u velikoj židovskoj književnosti moraju postojati čudo i čudotvorac, stvar se preokrene tako da Herzog upadne u još veći problem. Na kraju, učini li se čitatelju da će stvar izdobriti, on već dobro zna da će i to dobro izaći na neko zlo. To zlo Herzoga neće ubiti, neće se dogoditi ništa fatalno, nego će se propadanje nastaviti u sljedećem krugu i u novoj epizodi. Njegov je život intelektualna igra s teškim i nepopravljivim emocionalnim posljedicama.
Iza i ispred njega je porodica, s dvije rasturene obitelji, i nizom kompleksnih i zamršenih porodičnih odnosa, ispunjenih međusobnim ucjenama i uvjetovanostima. Herzogova su rodbinstva poput rodbinstava iz Biblije. Koliko god se trudio, čovjek iz toga ne može izaći.
Herzog je u mnogome alterego Saula Bellowa. Podudaraju im se biografski podaci i podrijetlo, iako se Bellow uspio razvesti više puta nego Herzog, i preživjeti teže brodolome od svoga junaka. To je, moglo bi se reći, jedinstven slučaj u književnosti: pišući prozu prema vlastitom životnom predlošku i iskustvu, pisac glavnoga junaka u pravilu izloži težim iskušenjima i podvrgne ga goroj sudbini od svoje. Saul Bellow je ublažio stvari, znajući da je ono što se u životu dogodilo u književnosti nevjerojatno i neuvjerljivo. Time je, srećom po Herzoga, pokazao koliko je dobar pisac.