RECENZIJA

MOŽE LI KRLEŽA BITI JUGOSLAVEN I OSTATI HRVAT? Brebanović u svojoj knjizi uporno inzistira da takvo što nije moguće

    AUTOR:
    • Feđa Gavrilović

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2017. u 12:31

221201
miroslav krleza
foto eph
-mag-
Arhiva Cropix

Miroslav Krleža

Koliko li smo samo puta čuli sintagmu “smrt autora”? Otkad ju je inaugurirao Roland Barthes, 1967. ona je postala zastavom svake slobodnije interpretacije umjetničkog djela i legitimacijom najrazličitijih upisivanja značenja u njega. Bit ćemo benevolentni (na početku) i reći da to samo po sebi nije loša stvar, uz onu Maovu - “neka cvjeta stotinu cvjetova”.

I naravno da će se koplja najviše lomiti oko književnika najvećega kalibra, a u nas je to Miroslav Krleža. Novu Prokrustovu postelju ovom piscu prostro je Predrag Brebanović, u knjizi “Avangarda Krležiana”, koja je izašla u izdanju Jesenskog & Turka i Arkzina 2016. Ukratko, Brebanović postavlja tezu kako Miroslav Krleža nije nipošto “hrvatski klasik”, nego “jugoslavenski avangardist”. Iako već u predgovoru autor piše kako mu je jasno da jedno ne isključuje drugo, odmah potom, na više od 250 stranica trsi se iščupati Krležu iz hrvatskog “panonskog blata” te mu negirati svaku vezu s tradicijom koja ne bi bila apriorno negativna. Ovakvu je tezu nemoguće obraniti bez selektivnog vađenja citata iz konteksta, tendencioznog vođenja teze i teoretskih vratolomija, što sve Brebanović čini maestralno.

Avangardni kolaž

Avangardnih postupaka, dakako, ima razasutih po cijelom Krležinu opusu - tu su začudne igre riječi, montaže dojmova, miješanja fikcije i stvarnosti. Kao krunski dokaz Krležina avangardizma ovdje se navodi kolažirano zafrkantsko pismo koje je on uputio svome drugu, velikome srpskome nadrealistu Marku Ristiću 1936. Zanimljiv dokument, ali teško da može biti manifest avangardne poetike.

Problem ove knjige nije detekcija određenih svjetonazora kod Krleže (koji su očiti) nego svođenje ovoga pisca na jednodimenzionalnu karikaturu. Sve što Krležu određuje kao hrvatskog autora negira se bez zadrške, ali ne da bi ga se prikazalo kao književnika koji, nadilazeći granice hrvatske književnosti, biva dostojan titule svjetskog klasika, nego kako bi ga se ponovno ograničilo u tek malo šire granice pokojne Jugoslavije.

Najprije, nije uopće pitanje je li Krleža bio upoznat s avangardom i je li koristio njezine tekovine: iako ćemo teško argumentirati da je bio eklatantni avangardist, u njegovu se opusu čuju odjeci brojnih umjetnika na neki način povezanih s njome. Autor studije je svjestan da se Krležu nipošto ne može svrstati u ono što se zove klasična povijesna avangarda, te širi definiciju pokreta do njezina rasplinuća: avangardnom smatra činjenicu da Krleža: “kao pesnik i mislilac raskida sa nacionalističkom zatucanošću i ostalim palanačkim misticizmima” i da je “trajno ostao veran onom buntovnom voluntarizmu i revolucionarnom prelomu iz najranijih svojih tekstova.” I to je otprilike način na koji Brebanović provodi tezu kroz cijelu knjigu.

Avan-socijalist

Citirane stavove o Krleži, naravno, nitko ne može osporiti, no što oni znače? Ako je netko socijalist, je li u isto vrijeme nužno i avangardist? Možda je “društveno progresivan”, ali tu smo već odbacili umjetničke, odnosno stilske kriterije. Time se zanemaruje ono što bi trebalo biti osnovom svakog razgovora o jednom književniku - njegova književnost. Puno je interpretativno potentnije analizirati Krležine vrlo raznolike stavove o avangardi, nego forsirati neko radikalno novo osvjetljenje njegova rada, koje zapravo i nije toliko novo, jer od “Hrvatske književne laži” do “Areteja” opće je poznato da je Krleža bio upoznat s avangardnim stremljenjima. Umjesto širokih poteza kojima autor farba Krležine obrise, kao dijete crtež u bojanci, bilo bi zanimljivije analizirati piščevo oduševljenje Georgeom Groszom i pokušajima presađivanja njegove poetike iz urbanoga Berlina u seoski ambijent “Podravskih motiva”, u suradnji s Krstom Hegedušićem, ili usporediti Krležine neskrivene simpatije za nadrealiste Marka Ristića i Oskara Daviča, s neskrivenim antipatijama prema, također nadrealistima, Radovanu Ivšiću ili Salvadoru Dalíju.

Brebanovićeva teza o Krležinom isključivom jugoslavenstvu još je problematičnija. Autor ju načinje napadajući uskogrudnost nacionalne odrednice Krležina opusa i tu nema milosti: Stanko Lasić, Vlado Gotovac, Reinhard Lauer - svi oni po Brebanoviću sužavaju ovog literata na okove mračne tamnice hrvatske književnosti dok on pripada isključivo bespreglednim prerijama one jugoslavenske. Ali zašto bi odrednica “jugoslavenskoga pisca” bila toliko puno šira od one “hrvatskoga pisca”? Kao protudokaz Brebanovićevih tvrdnji dovoljno je pročitati “Zastave”. U njima su dani živi i fluentni opisi Zagreba, Beograda, Skopja (ali i Budimpešte), iz jedne vrlo specifične perspektive.

To je perspektiva Hrvatske s početka 20. stoljeća. Osnovni je motiv “Zastava” baš hrvatska pozicija u vremenu pada Austrougarske i osnivanja Kraljevine SHS. U tom je romanu prikazano kako je brojnim Hrvatima tada jugoslavenstvo bilo deviza nacionalne samostalnosti, te kako je nju brzo zamijenio socijalizam kao formula ljudskoga oslobođenja. Već se u “Hrvatskoj književnoj laži” iz 1919, koja se smatra Krležinim najavangardnijim manifestom, on obračunava i s hrvatskom modernom punom malograđanskog dekora i s jugoslavenskom mitomanijom u inkarnaciji Meštrovićevih “Kosovskih udovica” i “Vidovdanskog hrama”.

Umjesto reduciranja velikoga pisca na zvučne političke formule (tako popularne u današnje doba jakih političkih podijeljenosti), preciznije bi i puno složenije bilo analizirati ga kao književnika s područja Jugoslavije najukorijenjenijega u hrvatskoj kulturi i istovremeno hrvatskoga autora koji je najviše pridonio konsolidaciji jugoslavenskoga kulturnog prostora.

Suženo čitanje

Ne želim spekulirati predstavlja li Brebanovićeva (da parafraziram Krležu) malograđanska ljubav spram jugoslavenstva neku osobnu ideologiju ili tek lovljenje dobrog marketinškog vjetra nostalgije, ali ova knjiga daje vrlo suženo čitanje tog pisca. Krležini su humanistički stavovi bili beskompromisni, što je dokazao sukobljavajući se s Partijom u želji da komunizam vrati s puta diktature, ali nacionalne odrednice i hrvatstva i jugoslavenstva za njega su bile tek političke činjenice.

Bio je svjestan da su kao ideje one bazirane na mitovima i dogmama, a njih se ponajviše gnušao. Sam Brebanović ističe to gnušanje, ali ipak Krležu upisuje u jednu takvu dogmu, lišavajući ga njegove složene filozofije i estetike, te ga svodeći na smiješnog i površnog porte-parolea.

ELIPSO

Izdvajamo