BALADE PETRICE KEREMPUHA

NAJOPASNIJA PREVODILAČKA PUSTOLOVINA Može li prijevod 'Balada' upoznati Njemačku s Krležom

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 18.10.2016. u 14:30

HANZA MEDIA

Miroslav Krleža piše mađarskom pjesniku Csuki: “Prevođenje Balada jedna je od prevodilački najopasnijih pustolovina”

Uvaženi pisac i prevoditelj Boris Perić (1966.) svojeglav je i smion. Varaždinac, zar ne? A sve ono što se dosad vezalo uz njegovo ime, temeljem njegovih književnih djela, bit će gledano drugačije. I to zahvaljujući prijevodu “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže na njemački, upravo izašlom u biblioteci časopisa Most Društva hrvatskih književnika. Još prije nekoliko godina Perić je izravno bacio rukavicu pokojnom Krleži. Objavio je roman “Povratak Filipa Latinovića” (2013.), koji je, za razliku od izvornog “Latinovicza” (1932.), započeo na vrapčanskom kolodvoru, a ne na kaptolskom.

Vampiri i horor

Lako za to, sada je važnije što se Boris Perić danas, tri godine kasnije, prihvaća “nemogućeg posla”, odnosno prijevoda “Balada” na njemački. A time je zapečatio vlastiti portret, koji se ranije vezao prvenstveno za njegova književna djela posvećena vampirima i hororu, fantastičnim bićima Istre i Kvarnera ili pak D'Annunzijevoj riječkoj epizodi (D'Annunziev kod, 2007.).

Nakon barem pedesetak knjiga prevedenih s njemačkog na hrvatski – Kafke, Heideggera, Bernhardta itd. – Perić se dohvatio Krleže. Postajući jednim od onih koji žele ovog velikog pisca uvesti na njemačko govorno područje. Ovo nije prvi prijevod “Balada” na taj jezik, pa čak ni prvo izdanje časopisa Most s njima. No, sve je to Perić dobro znao i prije no što je krenuo u pothvat, pisao je o tome u pogovoru predmetnute knjige (Die Balladen des Petrica Kerempuh, str. 179; pogovor prevoditelja slijedi iza eseja Viktora Žmegača).

Krležin kajkavski

Zapamtio sam da časopis Most spomenutog Društva revno objavljuje knjige, posebno knjige pjesama hrvatskih pjesnika na stranim jezicima, još iz pradavnih dana, iz 70-ih i 80-ih. Sjećam se kada je pjesnik Vladimir Reinhofer “dobio” knjigu na engleskom. Upitao sam ga: “Ima li od te knjižice koristi? Je li itko reagirao na tvoje pjesme u inozemstvu?” A pjesnik je samo odmahnuo rukom. U svakom slučaju, trudbenici jučerašnjice davali su pokoji novčić, tada dinar, da bi se njihovi pjesnici pojavili u svijetu. Cilj Mosta i Društva ostao je do danas isti. No, potporu mu sada pružaju prvoborci ranjivog kapitalizma. U međuvremenu, mnogo se toga promijenilo, ali ugled “Balada” i slava Krleže i dalje stoje.

Pretpostavljam da više nema nikog tko bi s razlogom dovodio u pitanje Krležu, ili njegovo remek-djelo na “kajkavskom”, kao što je to učinio pokojni Radovan Ivšić. S druge strane, svatko tko loše ili nikako govori njemački, kao ovaj novinar, mora se upitati je li “vampirski”, Perićev prijevod dobar. Mimo svih dosadašnjih prevoditeljskih muka, koje je Perić uspješno savladao, ova je bila posebna i naoko veća od svih ostalih.

Perić je ranije prevodio na njemački ne manje zahtjevne knjige barem trojice pjesnika (Gojko Sušac: Stablo svega izlazećeg; Borben Vladović: Zimsko kupanje; Veselko Koroman: Stariji od vremena) te dokazao vlastite prevodilačke vrline. Žmegač  je pak još nedovršeni prijevod njegovih “Balada” preporučio za prošlogodišnju stipendiju Ministarstva kulture.

Perić je bio itekako svjestan bremena koga se prihvaća. U pogovoru uz tiskani prijevod podsjetio je sam da je mađarski pjesnik Zoltán Csuka svojedobno radio na mađarskom prijevodu “Balada”. Tada mu je Krleža napisao u jednome pismu: “Prevođenje Balada jedna je od prevodilački najopasnijih pustolovina.” Slično je napisao Žmegač povodom prethodnog prijevoda istog djela na njemački: “Balade zbog složenosti jezičnog idioma izmiču svakom prevodilačkom pokušaju.” No, istim povodom ovako je ocijenio tadašnji prijevod: “Ina Jun-Broda uspjela je u 25 pjesama svog izbora na pojednostavljenoj jezičnoj osnovi kongenijalno dočarati stil i duh Krležina remek-djela.”

Hrvatsko-austrijska književnica i prevoditeljica Ina Jun-Broda (1899.-1983.) za sobom je ostavila impozantan literarno-prevodilački opus, napominje Perić, u kojem su posebno mjesto zauzimali prepjevi Krležinih “Balada”, objavljeni, kao izbor iz cjeline, 1978. u ediciji Mosta. Boris Perić smjelo je prihvatio bačenu rukavicu prethodnice i dovršio drugi prijevod “Balada”, ali ovaj put integralni (34 pjesme).

Mirovni pakt

Prevoditelji se mijenjaju, tek “Balade” ostaju jednako teške i izazovne. I sasvim je svejedno govorimo li o njihovom narječju ili idiomu. No, čini mi se da je Periću bio veći izazov od uspješne, ali nepotpune Jun-Brode, sam Krleža i njegovo navedeno upozorenje Csuki. Perić se “mačevao” s najmanje dva izazivača. Osim prevoditeljskog, bio je to i autorski dvoboj koji se nastavio na onaj prethodni s “nastavkom” Filipa Latinovicza. Dvoboj Krleže i Perića.

Moje susrete s Krležom polako prekriva zaborav, ali prisjećam se jednoga od njih. U tekstu “Krležin obračun sa samim sobom” (u knjizi “Pohvala zaboravu”, 2006.) prepisao sam fragmente dnevnika o njemu. Desio se 16. prosinca 1976., dakle prije 40 godina u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, što se danas naziva imenom njegova ondašnjeg direktora. Bio je zapisan iste, one davne večeri: “Da sam shvatio kako sam dobro poznavao zagrebački govorni jezik – Vudriga u 'Na rubu pameti' – napisao bih drukčije, bolje romane”, rekao je Krleža. Tek sada izjavu povezujem s “Baladama”. Povezujem je sa “zagrebačkim kajkavskim”, odnosno s “hrvatsko-kajkavskim”, kako Perić naziva Krležin jezik. S cijelim “problemom” idioma i hrvatskih dijalekata iz kojih je nastajao i ilirski i hrvatski. Jer, kako god opisivali i zvali jezik “Balada”, to je varijanta hrvatskoga.

To je Krležin jezik, pri čemu je manje važno koji “dio” pripada njegovoj baki Tereziji Goričanec, a koji “isusovcima” Belostencu i Habdeliću. (Belostenec je bio pavlin.) Naime, u jednom svom eseju Krleža ih piše uz isti crkveni red, što je još 2013. propustio urednik (Biblioteka 120 godina). A prije njega brojni drugi. Krleža je, primjerice, zapisao: “Nigdar ni tak bilo – da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu – da nam nekak nebu.” A Perić je to preveo: “Es ist niemals gewesen – dass 's nicht irgendwie waere – so soll's jetzt auch nich sein – dass es nirgendwie waere.”

Ne znam, na koncu, jesu li dosad knjige spomenutog Društva hrvatskih književnika dale većih rezultata u proboju hrvatske književnosti na velike, zapadne jezike. Možda za njih ne znam. Za razliku od privatnih inicijativa u socijalizmu, poput one Slavenke Drakulić. O tome se, zapravo, radi: može li Perićev prijevod promovirati Krležu i “Balade” na njemačkom govornom području? To bi bio najljepši uspjeh ove zagrebačke knjige od 192 stranice na njemačkom. I definitivno sklapanje mirovnog pakta između Krleže i Perića. Neka im je dobra sreća u recepciji ove knjige, bolja od pređašnje.

ELIPSO

Izdvajamo